Neumreženi: Lica socijalne isključenosti u Hrvatskoj

SOCIJALNO ISKLJUČENI POGLAVLJE 3osnovana je i udruga Iskorak, s zadatkom promicanjanestandardnih seksualnih i rodnih prava. 153 Većinučlanova Iskoraka čine mlađi homoseksualni muškarci.Godine 2002. osnovana je i koordinacija LGBT (Lesbian,Gay, Bisexual and Transgender) udruga u Hrvatskoj, aodržan je i prvi Gay pride mimohod.Pojava nevladinih organizacija koje zastupaju pravaseksualnih manjina 154 , bitno je promijenila društvenustvarnost. Kroz civilno organiziranje i antidiskriminacijskidiskurs, homoseksualnost je napokon dobila javnolice. Ta nova vidljivost homoseksualnosti otvorila jeniz pitanja koja su do tada minorizirana, prešućivana,ignorirana ili naprosto neprepoznata kao sustavnodiskriminiranje osoba nestandardne seksualne orijentacije.Ponajprije kroz djelovanje homoseksualnihudruga, čiji su aktivisti mahom pripadnici mlađih generacija,društvena se stvarnost počela otkrivati kaoprostor u kojem su homoseksualne osobe izloženeprijeziru, odbacivanju, izravnoj i neizravnoj diskriminaciji,uznemiravanju i nasilju. 155 Kroz kritičku analizuprofesionalnih i javnih istupa pojedinih eksperata,političara i javnih osoba, u kojima se povećana vidljivosthomoseksualnosti u hrvatskom društvu tumačilakao svojevrsna epidemija izazvana homoseksualnimlobiranjem, LGBT aktivisti su upozorili na reprodukcijuhomofobije kroz autoritativno promicanje neznanstvenihstavova, predrasuda, „tradicionalnih hrvatskihvrednota“ i religijskih moralnih dogmi. Zahtjevivezani uz zakonsko priznavanje istospolne veze jasnosu ukazali na raspon neravnopravnosti, navodeći nizprava za koja su homoseksualni partneri uskraćeni uodnosu na bračne parove (Juras i Grđan, 2006.).Tijekom razdoblja 2003. – 2005., u nizu je novih zakonaprepoznata i sankcionirana diskriminacija na temeljuseksualne orijentacije. 156 Vrhunac tog legislativnogtrenda nedvojbeno je Zakon o istospolnim zajednicama,usvojen 2003. godine. No, čak i površna analizateksta zakona ukazuje da je riječ o posve formalnompriznanju mogućnosti istospolnog partnerstva,koje ne uključuje mogućnost registracije, a time nitiostvarivanje ekonomskih, zdravstvenih i roditeljskihprava. Ta ispraznost zakonskog rješenja vjerojatnoodražava raspoloženje javnosti, odnosno činjenicu daje i takav zakon liberalniji od javnog mnijenja.Premda je stav javnosti prema homoseksualnostidanas manje restriktivan i odbacujući nego prijetridesetak godina 157 , hrvatski su građani i dalje podijeljenikada je riječ o homoseksualnosti. Tako 70,3%ispitanika u istraživanju provedenom 2003. godinena nacionalnom uzorku smatra seksualni odnosizmeđu punoljetnih osoba istoga spola „pogrešnim“ili „uvijek pogrešnim“ dok je suprotnog je mišljenja14.1% ispitanika. S druge strane, samo se 15,4%slaže s tvrdnjom da homoseksualci „nisu bolji odkriminalaca“ te da ih „treba najoštrije kažnjavati“ dokse s tvrdnjom ne slaže 64,4% anketiranih (Štulhoferi Brajdić Vuković, 2004). U jednom drugom nacionalnomistraživanju, 50% građana je izjavilo kako ne biprihvatilo homoseksualnu osobu za prijatelja, a 47%ih je bilo suprotnog mišljenja. Prema istoj studiji,pravo na bračnu zajednicu homoseksualnom biparu priznalo 39% anketiranih, a 55% je protiv toga(Carana, 2002.).Prema rezultatima Europskog istraživanja vrednotaiz 1999. godine, 158 u Hrvatskoj je homofobijanatprosječno izražena. Tako 53% hrvatskih ispitanikanije željelo homoseksualnu osobu za susjeda,u usporedbi s, prosječno, 34% ispitanika u drugimeuropskim zemljama (Baloban, 2005.: 264). Da sehomoseksualnost ni u kom slučaju ne može opravdatidržalo je čak 68% ispitanih građana Hrvatske tegotovo upola manje (39%) ispitanih u ostatku Europe153 U prvoj polovini devedesetih godina registrirana je LIGMA (Lezbijke i gej muškarci u akciji), koja je, kao prva homoseksualna udruga uHrvatskoj, djelovala 1993. i 1994. godine.154 Usprkos nekim pokušajima, u Hrvatskoj još ne postoji udruga transseksualnih osoba. Prava transrodnih osoba zastupa Ženska soba(www.zenskasoba.hr), osnovana 2002. godine.155 U izvještaju o društvenoj otvorenosti u Hrvatskoj, seksualne su manjine, prema mišljenju stotinjak eksperata iz različitih područja,označene manjinom izloženom najvećem stupnju diskriminacije (Goldstein, 2005.: 60). Ista je ocjena zabilježena i godinu dana kasnije(usp. Bagić i Kesić, 2006.)156 Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o HRT-u, Zakon o elektronskim medijima, Zakon o radu, Zakon o znanstvenoj djelatnosti ivisokom obrazovanju, dopune Kaznenog zakona iz 2004. i 2006. godine te Zakon o državnim službenicima; za detalje usp. Bagić i Kesić,2006.157 Dok je 1971. godine 78% djevojaka i 76% mladića, srednjoškolaca, homoseksualnost smatralo neprihvatljivom, 2005. je to bio slučaj s34% njihovih vršnjakinja i 67% vršnjaka (Štulhofer i sur., 2006.).158 Istraživanje je obuhvatilo 32 europske zemlje (uključujući i Tursku), a provedeno je na probabilističkim nacionalnim uzorcima.117