Neumreženi: Lica socijalne isključenosti u Hrvatskoj

SOCIJALNO ISKLJUČENI POGLAVLJE 3maju simboličnu naknadu (280 HRK) do zaposlenja.Najčešće primanje naknade biva doživotno poštosu mogućnosti zaposlenja minimalne. Kako bisvom djetetu osigurali minimum financijske sigurnostimnogi se roditelji/skrbnici odlučuju za postupaklišavanja poslovne sposobnosti i utvrđivanja većihteškoća, kako bi njihovo dijete ostvarilo pravo na osobnuinvalidninu (1.000 HRK), a poslije njihove smrtipravo na obiteljsku mirovinu. Kada se radi o osobamakoje nemaju obitelj i koje za vrijeme obrazovanjažive u đačkom domu, poslije završetka obrazovanja,budući da se nemaju kamo vratiti, najčešće završavajuu rezidencijalnim institucijama.Iako je krajem 2002. godine donesen Zakon oprofesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sinvaliditetom, iz kojeg je vidljiva namjera zakonodavcada se putem poticajnih mjera uključuje osobes invaliditetom u tržište rada, prema mišljenju predstavnikaudruga koje zastupaju osobe s intelektualnimteškoćama mogućnosti zapošljavanja ovih osobagotovo ne postoje. 80 Naime, kada je riječ o osobamas intelektualnim teškoćama, predviđene mjere nisuprimjerene njihovim potrebama. Zakon omogućavasufinanciranje dijela plaća za pomagača u radu,koji mora biti zaposlenik poslodavca. Kada je riječo osobama s intelektualnim teškoćama, posebno svećim stupnjem invaliditeta, one se ne zapošljavajuna otvorenom tržištu rada, već svoje pravo na radostvaruju samo u zaštićenim uvjetima predviđenimZakonom. Žalosna je činjenica da je rad u zaštićenimuvjetima u nadležnosti sustava socijalne skrbi (a neu nadležnosti sustava gospodarstva i rada), čime seosoba s invaliditetom stavlja u položaj primateljausluga socijalne skrbi.3.4.6. Pristup prijevozuU gradu Zagrebu gradski prijevoznik Zagrebačkielektrični tramvaj (ZET) počeo je postupno uvoditimodernizirane autobuse i tramvaje koji su prilagođeniosobama s invaliditetom. Osobe s intelektualnimteškoćama ostvaruju pravo na besplatni godišnjiprijevoz preko Udruge za pomoć osobama s mentalnomretardacijom. U manjim gradovima, gdje javniprijevoz vrše koncesionari odabrani na tržištu, nepostoje mogućnosti korištenja besplatnog prijevoza.Organizirani prijevoz do škole osiguran je samo kadase radi o velikim centrima za odgoj i obrazovanje (tzv.specijalnim školama) koji posjeduju vlastito voziloi imaju zaposlenog radnika koji prevozi učenike doškole.3.4.7. Pristup stambenom smještaju iosnovnoj infrastrukturiZa osobe s intelektualnim teškoćama postoje tri vidastanovanja: u obitelji (biološkoj ili udomiteljskoj),u rezidencijalnim institucijama te u novije vrijemestanovanje u zajednici uz podršku (domovi za samostalnostanovanje i organizirano stanovanje). Akoosoba živi u obitelji, stanovanje ovisi o uvjetima istatusu obitelji. Ako osoba ostane sama u stanu ilikući (zbog smrti roditelja), najčešće se smještavau instituciju. Alternativa institucionalizaciji postojikroz stanovanje u zajednici uz podršku koje osobiomogućuje da nastavi živjeti u svom stanu te primapodršku koju treba. Osobe koje žive u institucijamaimaju uvjete stanovanja u skladu s mogućnostimasame institucije (npr. u jednoj sobi živi veći broj korisnika,a sanitarni čvorovi i kupaonice su zajednički).O izboru oblika stanovanja ne odlučuje sama osobas intelektualnim teškoćama, već članovi obitelji (akoje osoba u obitelji) ili centar za socijalnu skrb. Zbognedostatnih mogućnosti alternativnog smještajaosoba se najčešće upućuje na smještaj u rezidencijalnuinstituciju.Rješavanje stambenog pitanja osoba s intelektualnimteškoćama ozbiljan je problem pogotovo promatranu kontekstu deinstitucionalizacije. Centri za socijalnuskrb morali bi zajedno s lokalnom upravom sustavnoraditi na osiguravanju stambenih prostora u okvirulokalnih zajednica, kao što se čini za populacijubranitelja, djece bez roditeljske skrbi i neke drugesocijalno osjetljive skupine.80 UNDP (2006b.).”Istraživanje o socijalnoj isključenosti u Hrvatskoj: Skupine s povećanim rizikom od socijalne isključenosti - fokus grupe”.UNDP, Zagreb, Hrvatska, str. 17.63