Neumreženi: Lica socijalne isključenosti u Hrvatskoj

SOCIJALNO ISKLJUČENI POGLAVLJE 33.6. Jednoroditeljske obiteljiOkvir 8: Samohrana majka, rastavljena, ima sina i kćer predškolske dobi, zaposlena, živi sama s djecomu malom iznajmljenom stanu„Muž je našao drugu i ostavio mene i djecu prije dvije godine. Sve je bilo jako teško jer sam ostala sdvoje djece, dok je mali bio još beba. On povremeno obiđe djecu, ali radi pa ne radi, pa ne plaća ništaza njih...Najteže je preživjeti jer je plaća mala, a za djecu treba brinuti - ja radim i jedva plaćam vrtić.Teško mi je kad nešto ne mogu platiti jer bi bilo ipak lakše da imam dvije plaće, a ne razumiju drugi kakoje to kad stalno moram pitati: ‘’Koliko to košta?’’... Ne znam kako ću kad djeca krenu u školu. Novac jenajveći problem! Bojim se kako ću plaćati knjige i sve kad kćer krene u školu na godinu. Ali jako je bistrapa će sigurno biti dobar đak... Djeca su dobra i vesela kad ne misle o tome. Nekad bi htjeli nešto što imja ne mogu kupiti, ali su svejedno dobri. Teško mi je jer nema tko pričuvati djecu, a radi se i vikendomi blagdanima. Pomoglo bi mi da bude neko besplatno čuvanje ili vrtić. Drugi posao mi je teško tražitijer ovako ipak radim i imam plaću, a nisam ni čula da se negdje traže prodavačice. Inače sam poslomzadovoljna – nije prenaporno, a plaće su redovite... Djeca su tužna što ih tata ne posjećuje – meni jeteško njima to objasniti i kažem da ih ja volim i da i tata isto, iako ga nema. Išla sam kod psihologa uvrtiću pa sam malo pričala tamo o tome i tako... Pitaju za tatu i dođe ih on nekada obići, ali jako rijetko.Jako su sretni kad ga vide. Jednom sam slučajno kasnila po curicu u vrtić pa ju je netko pitao gdje su jojmama i tata, a ona je poslije mene pitala zašto tata nije došao i zašto ga nema... Nema ništa dobrog usamohranom roditeljstvu – sve moraš sam i nemaš se kome žaliti. Jedino su djeca dobra.“ (Raboteg-Šarići sur., 2003; str. 413)Samohrani otac, rastavljen, ima dva sina osnovnoškolske dobi, nezaposlen, živi s djecom u garsonijeriod 26 m 2 u statusu zaštićenog najmoprimcaRazveo sam se prije tri godine, a supruga je godinu dana prije napustila obitelj. Prvo sam ostao bez posla.Morao sam zatvoriti obrt; deset mjeseci sam pokušavao pronaći posao, no nisam uspio. Tako sam postaokorisnik pomoći za uzdržavanje. Živio sam na rubu egzistencije bez ikakve pomoći. To mi je najstrašnijidio mog života, svaka tuga ovog svijeta mi je sjedila na duši, ženu sam volio...Najveća poteškoća je štosjedim kod kuće bez posla kada djeca odu u školu. Imam visoku stručnu spremu, nemam zanat i nesnalazim se u pronalaženju poslova te vrste. Materijalni problemi me najviše pritišću. Zbog mog statusa(materijalnog) napustili su me svi prijatelji, ženini rođaci, čak i kumovi... Brine me ta materijalna situacija,to da li ću moći školovati djecu i što će kad završe, kako ih usmjeravati obzirom na potencijale. To što samsam s njima me plaši - ako bi se meni nešto dogodilo nemaju se na koga osloniti... Nemam osobno jakološe iskustvo - generalno samohran i nezaposlen osjećam se kao rob, inače ljudi mi pokušavaju pomoći.Ljudi imaju razumijevanje za moje materijalne probleme, čekaju me, daju mi na rate i slično. Stambenopitanje sam, eto, riješio zbog statusa i visoke stručne spreme. Dobio sam stručnu pomoć profesionalacakoji se bave odgojem, više mi se pomaže nego drugima, to je moje iskustvo. Često osjećam zadivljenostdrugih ljudi, osjećam da me cijene zbog moga statusa i mojih iskustava... Muči me najviše to što neradim. Gotovo sam siguran da na najmanje tri natječaja nisam uspio dobiti posao zbog toga što samsamohrani otac. (Raboteg-Šarić i sur., 2003; str. 422)71