Neumreženi: Lica socijalne isključenosti u Hrvatskoj

SOCIJALNO ISKLJUČENI POGLAVLJE 33.16.3. ObrazovanjeDječja skrbDječja skrb je jedan od najvažnijih elemenata sveobuhvatnestrategije smanjenja siromaštva djeteta.Ona omogućava roditeljima da pomire poslovni iobiteljski život, ali i pomaže djetetov razvoj, budućida je sudjelovanje u visokokvalitetnoj dječjoj skrbipovezano s poboljšanjem socijalnih, emocionalnihi verbalnih sposobnosti djeteta (Duncan i Brooks-Gunn, 2000.). Broj upisane djece u u predškolskeustanove je u Hrvatskoj nizak. U 2005. je stopa upisabila 43%, a samo 15% male djece (1-3 godine) biloje obuhvaćeno dječjom skrbi. 176 Ovo s jedne straneukazuje na rasprostranjenu percepciju u hrvatskomdruštvu da je obitelj najbolje mjesto za djecu. Bakei djedovi često žive s obitelji ili u blizini tako da onipaze na djecu. No pomoć obitelji više ne može bitidovoljna u tranzicijskim društvima koja donose novezahtjeve na tržištu radne snage, veću pokretljivost tepomak prema obiteljima s dva hranitelja (Raboteg-Šaric, 2004.).Hrvatski sustav dječje skrbi nije još dovoljno razvijen.Kapaciteti su nedovoljni a roditelji u ruralnim ipodručjima koja su pogođena ratom za njega nemajudovoljno sredstava. Da bi mogla koristiti djeci i njihovimobiteljima, dječja skrb mora biti dostupna, vrlokvalitetna i fleksibilna prema potrebama roditelja.ŠkolaU osnovno se obrazovanje upisuje do 97% djece,čime je Hrvatska na 7. mjestu od 20 zemalja centralnei istočne Europe te Zajednice neovisnih država. 177No, značajna manjina (6,9%) djece u dobi za osnovnuškolu ne ide u školu. 178 Stopa upisa u srednje škole u2004./2005. bila je 79,2%, ali je samo 69,5% od upisanedjece i završilo srednju školu (Vlada RH, 2006.). Izrazitosiromašna djeca imaju veći rizik od ranog napuštanjaobrazovanja te im je jako teško doći do višeg obrazovanja.Razlike u osnovnom i srednjoškolskomobrazovanju između gradskih i seoskih sredina tecijene udžbenika, prijevoza i smještaja najveće suprepreke mladima koji žele nastaviti više obrazovanje(Raboteg-Šaric, 2004).Prema HBSC istraživanju, hrvatska djeca misle daim dobro ide u usporedbi s vršnjacima iz razreda, au usporedbi s ostalim zemljama gdje je provedenoistraživanje, i ne smatraju da su posebno opterećeniradom u školi (Hrvatska je u gornjoj trećini). No, onaipak provode više vremena na izradi domaće zadaćenego njihovi vršnjaci u drugim zemljama (Hrvatska jena 30. mjestu). Isto istraživanje je pokazalo da djeca uHrvatskoj ne vole školu pretjerano, čime se Hrvatskanalazi na samom dnu ljestvice (Currie et al., 2004.).Na dobrobit djece u školi utječu čimbenici kao štoje prijateljstvo i uključenost u razrednim aktivnostima,odnosi učenik – nastavnik, važnost nastavnogprograma, organizacija predavanja i života u školi testrukturalni uvjeti. HBSC također analizira i odnosedjece s vršnjacima u školi. Oko tri četvrtine dječakai djevojčica smatraju svoje vršnjake pristojnim isusretljivim, što Hrvatsku svrstava iznad prosjeka uusporedbi s ostalima. No, prema podacima Uredapravobranitelja za djecu u 2004. i 2005. godini uočenje velik broj prijava u vezi nasilja u osnovnim i srednjimškolama, kako nasilja među vršnjacima, tako inasilja učitelja, nastavnika i ostalih zaposlenika školanad djecom. UNICEF-ovo istraživanje o maltretiranjuu školama iz 2003. 179 pokazuje da je jedno od trojedjece nedavno trpjelo nasilje vršnjaka, a da je 10,4%trpjelo ponovljeno nasilje (2-3 puta mjesečno iličešće). Verbalno maltretiranje je najprisutniji obliknasilja među djecom. Ispitivanja javnog mnijenja,koja je 2003. i 2005. proveo UNICEF, također pokazujuda je široka javnost zabrinuta zbog učestalosti nasiljameđu djecom.Razlozi zbog kojih djeca u Hrvatskoj ne vole školu vjerojatnose mogu naći u strukturi i organizaciji škole.Iako se vode rasprave o fleksibilnijem obrazovnomsustavu koji je više usmjeren ka djetetu, u praksi te idejenailaze na velike prepreke. Većina škola u Hrvatskojnema dovoljno prostora i objekata, prenatrpane su irade u dvije ili tri smjene. Djeca se moraju prilagođavatina to da mijenjaju smjenu zbog čega je roditeljimateško uskladiti posao i obiteljski život. Samo je unekim urbanim područjima učenicima dostupna skrb176 Vlada RH, 2006., Raboteg-Šaric, 2004.177 Izvor: UNICEF TransMONEE, 2005.178 Izvor: Institut za statistiku, UNESCO.179 Na temelju upitnika Olweus, ispitano na uzorku od 84 osnovne škole i 9 srednjih škola, ukupno 26 000 djece.131