Ivan Dobnik - Vilenica

Ognjen Spahić · 265
brkovima, pincete, makaze za nokte i mirišljave štapiće. Prikupljala je te
stvari kao da sakriva dokaze tragedje; tragove katastrofe koja je razorila
jedan grad kojeg je, sada, bolje u potpunosti izbrisati sa lica zemlje, poništiti
artefakte ne bi li se stihiji zaborava široko otvorila vrata. Njen miris nestao
je iz stana dvije sedmice nakon odlaska. Sobu u kojoj je slikala i koju nije
željela zvati ateljeom, ispraznila je posljednju. Pojavila se jednog jutra sa
dvojicom polupijanih radnika koji su u kartonske kutije nasumice potrpali
slikarski pribor zajedno sa otpadom, sitnim namještajem i grudvicama
boje zalijepljenim za parket. Kada su iznijeli kutije, pojavili su se sa dvije
kante svježe zamiješane boje i okrečili zidove. Andrej je za to vrijeme sjedio
u dnevnoj sobi pokušavajući da se skoncentriše na gutljaje whiskeya i
Sibeliusov koncert za violinu u D-molu. Posmatrao ih je kako ulaze i izlaze
gledajući kroz zamazna stakla na kojima je još bilo njenih otisaka. Kroz
stakla na kojima je svoje otiske ostavio i čovjek koji će odnijeti posljednje
tragove, pomislio je Andrej. Vrhovi prstiji su najintimniji djelovi tijela.
Snopovi nervnih završetaka koji definišu opipljivi svijet, koji definišu
tuđa obličja. Kad odu slike, krpu će dobro natopiti alkoholom i uglancati
stakla. Vjerovao je da će mu to donijeti neku vrstu smirenja. Zasjeo je u
fotelju i posmatrao čovjeka koji je nekoliko trenutaka izbliza posmatrao
slike kao da odlučuje koju će prvu skinuti sa zida. Kogod da je naslikao
ove stvari . . . rekao je, pogledao Andreja, zavrtio glavom i odlučno dohvatio
prvu u nizu. Radio je brzo i vješto. Radio je spretnošću dželata koji će
niz konopac spustiti četiri žrtve. Skidanje slika sa zidova, upravo je ono
čemu je posvetio čitav život, pomislio je Andrej gledajući ga dok pažljivo
odlaže okvire na parket. Kada je skinuo treću u nizi, krupne muške ruke
je primakao licu pokušavajući da na površini platna uoči rez koji je krv
potjerao napolje. Ovome nema spasa, rekao je, pogledao Andreja i nasmijao
se. Ovakve rane ne zarastaju, kazao je ozbiljnim glasom ponašajući se
kao da je izgovorio nešto pametno i važno. Ja sad idem, dlanovima je
obuhvatio okvire i nastavio prema vratima. Andrej ga je pogledao i poželio
da nešto kaže no tada je počeo osjećati ono usitnjeno komešanje misli
koje će kroz nekoliko minuta, nekoliko sati ili dana, postati uobličeno
čudovište sastavljeno od tuge, gubitka, depresije i smrti. Shvatio je da sa
time neće uspjeti da se izbori te da sa njenim slikama odlaze posljednji
komadići smisla koji su podupirali život. Tu ženu više nije volio i sa time
je raščistio još prije nekoliko mjeseci. Povremeno ju je zamišljao golu i
pokušavao da masturbira ali erekcija je bila usiljena i kratkotrajna. Bio
je začuđen brzinom kojom su sve uspomene postajale dvodimenzionalni
odbljesci bez boje mirisa i ukusa. Osjećao je neku vrstu oticanja, i sebe je
u jednom trenutku uporedio sa tom slikom, sa otvorenim venama iz kojih
hladnokrvno, bez zvukova, bez pokreta, bez žurbe, otiče njegova volja,
moć, ljubav, nestaje sve ono na šta je obično mislio kada bi rekao život.
Nakon što je ispratio čovjeka sa slikama, dva puta je zaključao vrata.
Pogledao je u svoja stopala i zaključio da su nokti previše izrasli. Zamislio