Ivan Dobnik - Vilenica

Ognjen Spahić · 267
Iznenadila ga je brzina kojom se sve dogodilo. Prvo je osjetio prijatnu
toplotu na desnom dlanu. Bol je došao tek nekoliko dugih trenutaka
kasnije: kada je otvorio oči, kada je podigao desnu ruku, kada je ispustio
sjajnu oštricu iz lijeve. Nije vjerovao da može zarezati tako duboko. Rez
se sada gubio pod ravnomjernim naletima krvi koja se izlivala ostavljajući
posvuda crne fleke. Ustao je lagano i krenuo prema zidu. Sa dva prsta je
pritisnuo ranu i umazane podlaktice naslonio u obrise rama trudeći sa da
ne iznevjeri original. Sličnost je definisala metafore koje nije uspijevao da
pretvori u riječi. Tanke crvene pruge su sporo silazile niz bijelu površinu
zida, a sve što je Andrej u tom trenutku pomislio bilo je: da slika izlazi
iz rama, da se konačno oslobađa, razotkrivajući svoju pravu prirodu,
definišući neki smisao. Naglo je osjetio tešku pospanost. Pred očima su
zasvijetlile sitne zelene iskre. Svakim treptajem očnih kapaka njihova boja
se mijenjala, a među tim bojama Andrej je vjerovo da vidi crne limbove
neke drevne toplote koja će svakog trenutka usisati tijelo. Kada je sklonio
ruke sa zida, u obrisima rama ostali su obrisi njegovih ruku: postojani i
vječni, pomislio je trudeći se da kontroliše korake. Oteturao je do fotelje
odakle će moći mirno da posmatra zid i na njemu nova značenja. Zaželio
je da, uz sve to, čuje nježno šaputanje: mirni glas koji objašnjava pojave i
stvari. Trudio se da kapke zadrži otvorenim no kada je poželio da protrlja
oči shvatio je da ruke nepomično leže dlanova okrenutih prema svemiru.
Posmatrao ih je kao predmete koje je neko skinuo sa zida i greškom
smjestio u njegovo krilo. Kao tek naslikne oblike koji se sporo suše. Nakon
te misli Andrej je udahnuo i izdahnuo još sedamnaest puta.