Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije
Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije
Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
To nisam očekivao!! Tu reče -<br />
nicu, taj izvanredni dramski kre -<br />
scendo bez presedena u mom<br />
skromnom, pa ipak ne površnom,<br />
ne skučenom poznavanju izvorne<br />
pjesme sevdalinke: ”Živoj mi je<br />
srce ispucalo!” Sjeo sam <strong>za</strong> prvi slobodni<br />
stol, gotovo da su mi noge<br />
drhtale, a dok sam slušao šum krvi<br />
u sopstvenim damarima, dok je<br />
harmonika (<strong>za</strong>ista, bio sam u<br />
pravu: “Guerini” sa 140 registara!)<br />
ve<strong>za</strong>k vezla tankim koncem<br />
kroz onaj predah… i onda<br />
dolazeći polako sebi, sačekao<br />
kraj pjesme:<br />
“…Kao ljeti zemlja bez sunašca.<br />
“Haaaaaj, Ooooblaaaak iiiiideeeeeeee<br />
I kiša će pasti,<br />
Zemlja će se sa nebom sastati,<br />
A ja s dragim nikad do vijeka!”<br />
Kraj sam znao. Tačnije, sjetio<br />
sam ga se. Sjetio sam se da sam<br />
i cijelu pjesmu mnogo puta već<br />
čuo: “Gdje si dragi (draga), živa<br />
željo moja/ Živom sam te<br />
željom poželi(o)la”. A eto,<br />
nikada nisam <strong>za</strong>pazio taj stih “Živoj<br />
mi je srce ispucalo”. Ali nije ni taj<br />
<strong>za</strong>borav bez razloga. Davno, davno<br />
sam tu pjesmu slušao, a ključni stihovi:<br />
“Živoj mi je srce ispucalo/kao<br />
ljeti <strong>za</strong>mlja bes sunašca” ure<strong>za</strong>li su<br />
se samo drugom polovinom u<br />
sliku: igramo se, zvizdan upekao,<br />
mi djeca, titra jara, svi se skrili u<br />
hlad, samo mi djeca ljeti, na ispucaloj<br />
zemlji od sunasca, i tačno<br />
znam da je to najjača slika žeđi. A<br />
eto sada, otkrih, poslije tolika vremena,<br />
da je to slika one još ljuće, još<br />
gorče, i opet, sto puta i opet, joč<br />
slađe žeđi – one žeđi od koje živom<br />
insanu srce ispuca <strong>za</strong> nekim, tako,<br />
kao ljeti zemlja bez sunašca!<br />
Ono najljepše, najvažnije, konačno<br />
– ono dramski najvrijednije –<br />
baš to nisam nikada, do te večeri,<br />
umom registrovao!? Kako se to<br />
moglo desiti? Mora da je neka unutrašnja<br />
kočnica sprječavala normalni<br />
tok misli i asocijacija koje<br />
10 Januar - Decembar 2009.<br />
nastaju pod dojmom slušanja.<br />
Jesam bio malehan kada sam tu<br />
pjesmu prvi put čuo. Ali čuo sam<br />
je, slušao sam je i kasnije, kad je već<br />
moralo biti jasno ono što ta pjesma<br />
nosi u ovoj metafori, u ovom stihu<br />
kao isklesanom od samog Fidije!<br />
Koja kočnica me sp<strong>riječ</strong>ila – tačnije,<br />
šta sam htjeo skriti, čega sam to<br />
sebe želio poštediti isključujući baš<br />
taj stih iz svijesti, prepuštajući ga<br />
tako potpunom, očigledno namjer-<br />
nom <strong>za</strong>boravu!? I još važnije:<br />
kako se desilo da baš u trenutku u<br />
kom je sevdalinka sti<strong>za</strong>la do tog<br />
kliktavog opasnog mjesta, otkaže<br />
baš danas sigurnosni sistem<br />
prethodne procedure isključivanja<br />
onoga što mi, bez ikakve sumnje,<br />
zbog nečega nije bilo prijatno!?<br />
Donosi li mi poziv, nosim li na savjesti<br />
neki glas koji mi je nekada<br />
poručivao – možda ne nužno baš<br />
meni, ali koji sam ipak ja čuo, i utoliko,<br />
na koji sam se mogao, a<br />
vjerovatno i morao – odazvat, a<br />
eto, nisam!? Moralo je biti tako. U<br />
ovom trenutku nepažnje zbog<br />
nečega mi je popustila kontrola i ja<br />
sam do sebe, nehotice propustio taj<br />
vapaj, taj poziv, nešto na šta sam se<br />
sve do sada, namjerno oglušivao –<br />
ta, <strong>za</strong>r sam <strong>za</strong>ista kao toliki koji uši<br />
<strong>za</strong>čepe kada ih hudi jadikovkom<br />
<strong>za</strong>zivlju, glavu okreću pred prizorom<br />
čemernih koji ih, ruke ispružene,<br />
kume Bogom i mole<br />
zdravljem nihove djece, koji od<br />
svakog od nas očekuju, traže, gutljaj<br />
dobrote, kap kiše, ispucali i suhi<br />
kao ljeti zemlja bez sunašca! - Kada<br />
li sam se prvi put pokrio prekrivačem<br />
gluhe savjesti, kada li sam<br />
to u sebi odlučio, odbio, riješio, da<br />
ne budem oblak koji će nekoj ispucaloj<br />
zemlji donijeti kišu, i svojom<br />
štedrom toplom kišom, svojim<br />
pljuskom, omogućiti čudo da se<br />
zemlja sa nebom sastavi!?<br />
“Ne znam!” – to je jedno:<br />
“Nisam nikada!” – to je sasvim<br />
drugo. Ono prvo je istina; ovo<br />
drugo je izgovor!<br />
Nikada nisam jasnije, nego te<br />
večeri, shvatio da svi živimo u<br />
gluhom svijetu – u svijetu gluhe<br />
savjesti! Živima oko nas, na<br />
naše oči, posvuda, srca pucaju:<br />
od želje <strong>za</strong> trenom nježnosti; <strong>za</strong><br />
jednom jedinom ljudskom <strong>riječ</strong>i;<br />
<strong>za</strong> prijateljskom podrškom, <strong>za</strong><br />
gestom saosjećanja; <strong>za</strong> jednostavnim,<br />
a toliko nužnim, tako<br />
herojskim i toliko ljudskim<br />
činom pružene ruke!<br />
Zlo doba se nadvilo, pomislio<br />
sam dok je već počinjala<br />
nova pjesma.<br />
Zemlja se sa nebom sastavlja, ali<br />
čovjek s čovjekom nikada!<br />
I odjednom ugledah mutnu,<br />
duboku vodu, posvuda, i po njoj<br />
davljenike. Blijede, tanke ruke koje<br />
mašu, glasove koji <strong>za</strong>zivlju <strong>za</strong><br />
pomoć, a milosti nigdje! Ni jedne<br />
žive duše, ni jednog čovjeka na pomolu,<br />
- samo opustošena lica<br />
lakomih prika<strong>za</strong> - likom ljudi,<br />
srcem zvijeri – dok voda nadolazi i<br />
gluho odnosi i te blijede, mršave<br />
ruke, i muklom tišinom potapa<br />
grozničave glasove. Na obali, sjede<br />
ravnodušni ljudi i žene, večeraju,<br />
uz piće, i<strong>za</strong> svoje visoke ograde<br />
obrasle šimširom…Samo još sevdalinka<br />
podsjeća na merhamet – na<br />
tu, valjda jedinu preostalu i<br />
posljednju <strong>riječ</strong> koja nas upućuje na<br />
veliku obavezu da ne dopustimo<br />
da ni jednom živom čovjeku, insanu,<br />
srce ispuca, kao ljeti zemlja <strong>za</strong><br />
sunašcem!
Change language