Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije
Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije
Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
vanljudskom, pa i u neživom, ima<br />
nečeg istočnjačkog? Isidora Sekulić<br />
je davno napisala slavni esej Istok u<br />
pripovetkama Ive Andrića, a esej o istoku<br />
u pri čama Ćamila Sijarića tek<br />
treba da bude napisan.<br />
U Sijarićevoj pripovijesti Pelivani<br />
hodža svojim učenicima<br />
kazuje ovu poučnu pričicu: “Kad<br />
bi odozgo s neba palo jaje, aman,<br />
aman, pa to jaje padalo i padalo i<br />
iz njega se gredom izleglo pile, pa<br />
to pile padalo i padalo i gredom<br />
poraslo u kokošku, pa ta kokoška<br />
padala i snijela jaje, eto to bi jaje<br />
palo na zemlju i iz njega <strong>za</strong>pjevao<br />
pijetao, toliko je ono nebo daleko<br />
do zemlje“. Ako je tačna Isidorina<br />
definicija istočnjačke priče, i ova<br />
je smišljana <strong>za</strong>tvorenih očiju, a<br />
tako je treba i slušati.<br />
Ako u Sijarića ima kamen koji<br />
je “jedan jedini na svijetu“, ne iznenađuje<br />
što u njega “i ko<strong>za</strong> ima<br />
svoju sudbinu“. No, osim sudbine,<br />
kozi je dao i priliku <strong>za</strong> vaznesenje<br />
iznad svega zemnog i<br />
sadašnjeg: “na strmini o kojoj samo<br />
što nije visila, ličila je na nešto što<br />
lebdi između neba i zemlje“, i “kao<br />
da više nije bila Bajramova ko<strong>za</strong>,<br />
nego i neka iz starih priča o<br />
ko<strong>za</strong>ma“ koje su “u svašta mogle<br />
da se pretvore – u onim vremenima“.<br />
Dok priča o kozi, od koje<br />
će tom siromašku u trajnom vlasništvu<br />
ostati tek rogovi, Sijarićeva<br />
mašta jednim potezom preskače<br />
ponore vremena, kao što je i ko<strong>za</strong><br />
preskakala ponore između litica,<br />
da bi se obrela, i mašta i ko<strong>za</strong>, u<br />
drevnom, gdje je sve moglo da se<br />
prometne u svašta.<br />
I s koliko lakoće stvarna ko<strong>za</strong><br />
ovdje postaje ko<strong>za</strong> iz priče – događaj<br />
na koji se, u mnoštvu varijacija,<br />
svaki čas nagazi u Sijarićevoj<br />
prozi, pogotovo u pripovijetkama.<br />
Po Sijarićevu računu, kad postane<br />
priča, ili sličan priči, život najviše<br />
liči sebi. Kud god bi ga noga<br />
odvela, ovaj pripovjedač je čuo ili<br />
slutio da ga okružuju “beskrajne<br />
priče o zemnim čudesima“. Vjera u<br />
život i vjera u priču, to dvoje u Si-<br />
176 Januar - Decembar 2009.<br />
jarića je nezrazlučno. Jer život je<br />
ponajprije smisao. Život može sebi<br />
dozvoliti da postane svašta, nerijetko<br />
i jeste svašta, ali bez smisla<br />
nije život. A priča je Sijariću najmoćniji<br />
instrument otkrivanja<br />
smisla, ili davanja smisla, čak<br />
nametanja smisla životu. U ovom<br />
čovjeku je bio utjelovljen vječni<br />
duh priče koga je put možda slučajno<br />
nanio kroz naše stoljeće i naše<br />
krajeve. Sijarić je lik takvog sebe<br />
obesmrtio u Hasanu, sinu Huseinovu,<br />
glavnom junaku istoimene<br />
priče: njegovi slušaoci<br />
“nisu jedan drugoga vidjeli, nisu ni<br />
Hasana vidjeli, do samo mu glas<br />
čuli – a i taj glas kao da je dolazio<br />
iz nekog čovjeka koji je živio nekad<br />
davno i sve vidio i znao – znao šta<br />
su ljudi radili prije dvjesta i koliko<br />
god hoćeš una<strong>za</strong>d godina i kakvi<br />
su bili ti stari ljudi“. I Sijarićevo<br />
znanje o ljudima ide do “prije dvjesta<br />
i koliko god hoćeš una<strong>za</strong>d godina“.<br />
Naša kultura, do juče usmena,<br />
nije oskudijevala u piscima koji su,<br />
kao Veljko Petrović, bolje pričali no<br />
što pišu, tako kažu oni koji su ga<br />
slušali i čitali. I <strong>za</strong> Ćamila, iz koga<br />
iz govorila, na sto načina, krepčina<br />
naše usmenosti, može reći da je<br />
ljepše pričao no pisao, ali se mora<br />
dodati da je ljepše pisao no pričao.<br />
Kag da slušaš, znaš da ljepše priča<br />
no što piše. Kad ga čitaš, znaš da<br />
ljepše piše no što priča. Njegova<br />
usta i pero bili su jednako moćna<br />
izražajna oruđa tom besmrtnom<br />
duhu pripovijedanja koji putuje<br />
kroz svevremlje, to jest kroz<br />
bezvremlje. Sijarić je s lakoćom<br />
prelazio granicu, mnogima<br />
neprelaznu, koja dijeli usmeno<br />
od pismenog pričanja, pa je pisac<br />
pomagao pričalu a pričalo piscu:<br />
neprestano se osjeća prisustvo<br />
usmenih čaranja u njegovim<br />
pisanim rečenicama koje često izgledaju<br />
“božanski olako pirnute“,<br />
da se poslužim <strong>riječ</strong>ima<br />
već pomenutog Veljka Petrovića,<br />
a osjeća se i da je pisac <strong>za</strong>služan<br />
da pripovjedni i izražajni ceremonijal<br />
usmenog kazivača bude<br />
precizniji, stroži, a čistota<br />
izvedbe očitija.<br />
Sijarićevo djelo je duboko<br />
ukorijenjeno u onoj stopi zemlje<br />
gdje sam i ja rođen, stoga u čari<br />
njegovog pričalaštva, meni<br />
neodoljive, mogu da upišem i ono<br />
što nije dato da osjete, ne do dna i<br />
do kraja, ljudi koji nisu iz<br />
Sandžaka. U doba opsade Sarajeva<br />
nisam mogao čitati gotovo ništa, ali<br />
jesam opet iščitao, polako i štedljivo,<br />
da mi što duže traju, Lalićevu<br />
romansijersku tetralogiju i<br />
dvotomni izbor Sijarićevih pripovijedaka<br />
objavljen u njegovim i<strong>za</strong>branim<br />
djelima u vrijeme kad sam<br />
bio urednik u Masleši. I prvog i potonjeg<br />
volio sam i prije rata, ali sad<br />
mogu reći da sam im trajni dužnik,<br />
jer su mi u sarajevskom džehenemu<br />
pomagali da spasim dušu.<br />
Tačno je, dakle, da mi se iz Sijarićevih<br />
priča, svojim neuporedivim<br />
glasom, obraća moj prvi svijet,<br />
kako Eliot definiše <strong>za</strong>vičaj, i da je<br />
ponajprije Sijarić pjesnik Sandžaka.<br />
Kažem pjesnik, a ne pripovjedač,<br />
jer je usmene priče iz toga kraja,<br />
bilo one koje je iz djetinjstva ponio,<br />
bilo one koje docnije slušao ko zna<br />
iz čijih usta, pretvarao u prozne<br />
poeme koje, zbog toga što su poez-
Change language