19.06.2013 Views

Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije

Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije

Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije

SHOW MORE
SHOW LESS

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.

vanljudskom, pa i u neživom, ima<br />

nečeg istočnjačkog? Isidora Sekulić<br />

je davno napisala slavni esej Istok u<br />

pripovetkama Ive Andrića, a esej o istoku<br />

u pri čama Ćamila Sijarića tek<br />

treba da bude napisan.<br />

U Sijarićevoj pripovijesti Pelivani<br />

hodža svojim učenicima<br />

kazuje ovu poučnu pričicu: “Kad<br />

bi odozgo s neba palo jaje, aman,<br />

aman, pa to jaje padalo i padalo i<br />

iz njega se gredom izleglo pile, pa<br />

to pile padalo i padalo i gredom<br />

poraslo u kokošku, pa ta kokoška<br />

padala i snijela jaje, eto to bi jaje<br />

palo na zemlju i iz njega <strong>za</strong>pjevao<br />

pijetao, toliko je ono nebo daleko<br />

do zemlje“. Ako je tačna Isidorina<br />

definicija istočnjačke priče, i ova<br />

je smišljana <strong>za</strong>tvorenih očiju, a<br />

tako je treba i slušati.<br />

Ako u Sijarića ima kamen koji<br />

je “jedan jedini na svijetu“, ne iznenađuje<br />

što u njega “i ko<strong>za</strong> ima<br />

svoju sudbinu“. No, osim sudbine,<br />

kozi je dao i priliku <strong>za</strong> vaznesenje<br />

iznad svega zemnog i<br />

sadašnjeg: “na strmini o kojoj samo<br />

što nije visila, ličila je na nešto što<br />

lebdi između neba i zemlje“, i “kao<br />

da više nije bila Bajramova ko<strong>za</strong>,<br />

nego i neka iz starih priča o<br />

ko<strong>za</strong>ma“ koje su “u svašta mogle<br />

da se pretvore – u onim vremenima“.<br />

Dok priča o kozi, od koje<br />

će tom siromašku u trajnom vlasništvu<br />

ostati tek rogovi, Sijarićeva<br />

mašta jednim potezom preskače<br />

ponore vremena, kao što je i ko<strong>za</strong><br />

preskakala ponore između litica,<br />

da bi se obrela, i mašta i ko<strong>za</strong>, u<br />

drevnom, gdje je sve moglo da se<br />

prometne u svašta.<br />

I s koliko lakoće stvarna ko<strong>za</strong><br />

ovdje postaje ko<strong>za</strong> iz priče – događaj<br />

na koji se, u mnoštvu varijacija,<br />

svaki čas nagazi u Sijarićevoj<br />

prozi, pogotovo u pripovijetkama.<br />

Po Sijarićevu računu, kad postane<br />

priča, ili sličan priči, život najviše<br />

liči sebi. Kud god bi ga noga<br />

odvela, ovaj pripovjedač je čuo ili<br />

slutio da ga okružuju “beskrajne<br />

priče o zemnim čudesima“. Vjera u<br />

život i vjera u priču, to dvoje u Si-<br />

176 Januar - Decembar 2009.<br />

jarića je nezrazlučno. Jer život je<br />

ponajprije smisao. Život može sebi<br />

dozvoliti da postane svašta, nerijetko<br />

i jeste svašta, ali bez smisla<br />

nije život. A priča je Sijariću najmoćniji<br />

instrument otkrivanja<br />

smisla, ili davanja smisla, čak<br />

nametanja smisla životu. U ovom<br />

čovjeku je bio utjelovljen vječni<br />

duh priče koga je put možda slučajno<br />

nanio kroz naše stoljeće i naše<br />

krajeve. Sijarić je lik takvog sebe<br />

obesmrtio u Hasanu, sinu Huseinovu,<br />

glavnom junaku istoimene<br />

priče: njegovi slušaoci<br />

“nisu jedan drugoga vidjeli, nisu ni<br />

Hasana vidjeli, do samo mu glas<br />

čuli – a i taj glas kao da je dolazio<br />

iz nekog čovjeka koji je živio nekad<br />

davno i sve vidio i znao – znao šta<br />

su ljudi radili prije dvjesta i koliko<br />

god hoćeš una<strong>za</strong>d godina i kakvi<br />

su bili ti stari ljudi“. I Sijarićevo<br />

znanje o ljudima ide do “prije dvjesta<br />

i koliko god hoćeš una<strong>za</strong>d godina“.<br />

Naša kultura, do juče usmena,<br />

nije oskudijevala u piscima koji su,<br />

kao Veljko Petrović, bolje pričali no<br />

što pišu, tako kažu oni koji su ga<br />

slušali i čitali. I <strong>za</strong> Ćamila, iz koga<br />

iz govorila, na sto načina, krepčina<br />

naše usmenosti, može reći da je<br />

ljepše pričao no pisao, ali se mora<br />

dodati da je ljepše pisao no pričao.<br />

Kag da slušaš, znaš da ljepše priča<br />

no što piše. Kad ga čitaš, znaš da<br />

ljepše piše no što priča. Njegova<br />

usta i pero bili su jednako moćna<br />

izražajna oruđa tom besmrtnom<br />

duhu pripovijedanja koji putuje<br />

kroz svevremlje, to jest kroz<br />

bezvremlje. Sijarić je s lakoćom<br />

prelazio granicu, mnogima<br />

neprelaznu, koja dijeli usmeno<br />

od pismenog pričanja, pa je pisac<br />

pomagao pričalu a pričalo piscu:<br />

neprestano se osjeća prisustvo<br />

usmenih čaranja u njegovim<br />

pisanim rečenicama koje često izgledaju<br />

“božanski olako pirnute“,<br />

da se poslužim <strong>riječ</strong>ima<br />

već pomenutog Veljka Petrovića,<br />

a osjeća se i da je pisac <strong>za</strong>služan<br />

da pripovjedni i izražajni ceremonijal<br />

usmenog kazivača bude<br />

precizniji, stroži, a čistota<br />

izvedbe očitija.<br />

Sijarićevo djelo je duboko<br />

ukorijenjeno u onoj stopi zemlje<br />

gdje sam i ja rođen, stoga u čari<br />

njegovog pričalaštva, meni<br />

neodoljive, mogu da upišem i ono<br />

što nije dato da osjete, ne do dna i<br />

do kraja, ljudi koji nisu iz<br />

Sandžaka. U doba opsade Sarajeva<br />

nisam mogao čitati gotovo ništa, ali<br />

jesam opet iščitao, polako i štedljivo,<br />

da mi što duže traju, Lalićevu<br />

romansijersku tetralogiju i<br />

dvotomni izbor Sijarićevih pripovijedaka<br />

objavljen u njegovim i<strong>za</strong>branim<br />

djelima u vrijeme kad sam<br />

bio urednik u Masleši. I prvog i potonjeg<br />

volio sam i prije rata, ali sad<br />

mogu reći da sam im trajni dužnik,<br />

jer su mi u sarajevskom džehenemu<br />

pomagali da spasim dušu.<br />

Tačno je, dakle, da mi se iz Sijarićevih<br />

priča, svojim neuporedivim<br />

glasom, obraća moj prvi svijet,<br />

kako Eliot definiše <strong>za</strong>vičaj, i da je<br />

ponajprije Sijarić pjesnik Sandžaka.<br />

Kažem pjesnik, a ne pripovjedač,<br />

jer je usmene priče iz toga kraja,<br />

bilo one koje je iz djetinjstva ponio,<br />

bilo one koje docnije slušao ko zna<br />

iz čijih usta, pretvarao u prozne<br />

poeme koje, zbog toga što su poez-

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!