19.06.2013 Views

Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije

Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije

Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije

SHOW MORE
SHOW LESS

Create successful ePaper yourself

Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.

vanljudskom, pa i u neživom, ima<br />

nečeg istočnjačkog? Isidora Sekulić<br />

je davno napisala slavni esej Istok u<br />

pripovetkama Ive Andrića, a esej o istoku<br />

u pri čama Ćamila Sijarića tek<br />

treba da bude napisan.<br />

U Sijarićevoj pripovijesti Pelivani<br />

hodža svojim učenicima<br />

kazuje ovu poučnu pričicu: “Kad<br />

bi odozgo s neba palo jaje, aman,<br />

aman, pa to jaje padalo i padalo i<br />

iz njega se gredom izleglo pile, pa<br />

to pile padalo i padalo i gredom<br />

poraslo u kokošku, pa ta kokoška<br />

padala i snijela jaje, eto to bi jaje<br />

palo na zemlju i iz njega <strong>za</strong>pjevao<br />

pijetao, toliko je ono nebo daleko<br />

do zemlje“. Ako je tačna Isidorina<br />

definicija istočnjačke priče, i ova<br />

je smišljana <strong>za</strong>tvorenih očiju, a<br />

tako je treba i slušati.<br />

Ako u Sijarića ima kamen koji<br />

je “jedan jedini na svijetu“, ne iznenađuje<br />

što u njega “i ko<strong>za</strong> ima<br />

svoju sudbinu“. No, osim sudbine,<br />

kozi je dao i priliku <strong>za</strong> vaznesenje<br />

iznad svega zemnog i<br />

sadašnjeg: “na strmini o kojoj samo<br />

što nije visila, ličila je na nešto što<br />

lebdi između neba i zemlje“, i “kao<br />

da više nije bila Bajramova ko<strong>za</strong>,<br />

nego i neka iz starih priča o<br />

ko<strong>za</strong>ma“ koje su “u svašta mogle<br />

da se pretvore – u onim vremenima“.<br />

Dok priča o kozi, od koje<br />

će tom siromašku u trajnom vlasništvu<br />

ostati tek rogovi, Sijarićeva<br />

mašta jednim potezom preskače<br />

ponore vremena, kao što je i ko<strong>za</strong><br />

preskakala ponore između litica,<br />

da bi se obrela, i mašta i ko<strong>za</strong>, u<br />

drevnom, gdje je sve moglo da se<br />

prometne u svašta.<br />

I s koliko lakoće stvarna ko<strong>za</strong><br />

ovdje postaje ko<strong>za</strong> iz priče – događaj<br />

na koji se, u mnoštvu varijacija,<br />

svaki čas nagazi u Sijarićevoj<br />

prozi, pogotovo u pripovijetkama.<br />

Po Sijarićevu računu, kad postane<br />

priča, ili sličan priči, život najviše<br />

liči sebi. Kud god bi ga noga<br />

odvela, ovaj pripovjedač je čuo ili<br />

slutio da ga okružuju “beskrajne<br />

priče o zemnim čudesima“. Vjera u<br />

život i vjera u priču, to dvoje u Si-<br />

176 Januar - Decembar 2009.<br />

jarića je nezrazlučno. Jer život je<br />

ponajprije smisao. Život može sebi<br />

dozvoliti da postane svašta, nerijetko<br />

i jeste svašta, ali bez smisla<br />

nije život. A priča je Sijariću najmoćniji<br />

instrument otkrivanja<br />

smisla, ili davanja smisla, čak<br />

nametanja smisla životu. U ovom<br />

čovjeku je bio utjelovljen vječni<br />

duh priče koga je put možda slučajno<br />

nanio kroz naše stoljeće i naše<br />

krajeve. Sijarić je lik takvog sebe<br />

obesmrtio u Hasanu, sinu Huseinovu,<br />

glavnom junaku istoimene<br />

priče: njegovi slušaoci<br />

“nisu jedan drugoga vidjeli, nisu ni<br />

Hasana vidjeli, do samo mu glas<br />

čuli – a i taj glas kao da je dolazio<br />

iz nekog čovjeka koji je živio nekad<br />

davno i sve vidio i znao – znao šta<br />

su ljudi radili prije dvjesta i koliko<br />

god hoćeš una<strong>za</strong>d godina i kakvi<br />

su bili ti stari ljudi“. I Sijarićevo<br />

znanje o ljudima ide do “prije dvjesta<br />

i koliko god hoćeš una<strong>za</strong>d godina“.<br />

Naša kultura, do juče usmena,<br />

nije oskudijevala u piscima koji su,<br />

kao Veljko Petrović, bolje pričali no<br />

što pišu, tako kažu oni koji su ga<br />

slušali i čitali. I <strong>za</strong> Ćamila, iz koga<br />

iz govorila, na sto načina, krepčina<br />

naše usmenosti, može reći da je<br />

ljepše pričao no pisao, ali se mora<br />

dodati da je ljepše pisao no pričao.<br />

Kag da slušaš, znaš da ljepše priča<br />

no što piše. Kad ga čitaš, znaš da<br />

ljepše piše no što priča. Njegova<br />

usta i pero bili su jednako moćna<br />

izražajna oruđa tom besmrtnom<br />

duhu pripovijedanja koji putuje<br />

kroz svevremlje, to jest kroz<br />

bezvremlje. Sijarić je s lakoćom<br />

prelazio granicu, mnogima<br />

neprelaznu, koja dijeli usmeno<br />

od pismenog pričanja, pa je pisac<br />

pomagao pričalu a pričalo piscu:<br />

neprestano se osjeća prisustvo<br />

usmenih čaranja u njegovim<br />

pisanim rečenicama koje često izgledaju<br />

“božanski olako pirnute“,<br />

da se poslužim <strong>riječ</strong>ima<br />

već pomenutog Veljka Petrovića,<br />

a osjeća se i da je pisac <strong>za</strong>služan<br />

da pripovjedni i izražajni ceremonijal<br />

usmenog kazivača bude<br />

precizniji, stroži, a čistota<br />

izvedbe očitija.<br />

Sijarićevo djelo je duboko<br />

ukorijenjeno u onoj stopi zemlje<br />

gdje sam i ja rođen, stoga u čari<br />

njegovog pričalaštva, meni<br />

neodoljive, mogu da upišem i ono<br />

što nije dato da osjete, ne do dna i<br />

do kraja, ljudi koji nisu iz<br />

Sandžaka. U doba opsade Sarajeva<br />

nisam mogao čitati gotovo ništa, ali<br />

jesam opet iščitao, polako i štedljivo,<br />

da mi što duže traju, Lalićevu<br />

romansijersku tetralogiju i<br />

dvotomni izbor Sijarićevih pripovijedaka<br />

objavljen u njegovim i<strong>za</strong>branim<br />

djelima u vrijeme kad sam<br />

bio urednik u Masleši. I prvog i potonjeg<br />

volio sam i prije rata, ali sad<br />

mogu reći da sam im trajni dužnik,<br />

jer su mi u sarajevskom džehenemu<br />

pomagali da spasim dušu.<br />

Tačno je, dakle, da mi se iz Sijarićevih<br />

priča, svojim neuporedivim<br />

glasom, obraća moj prvi svijet,<br />

kako Eliot definiše <strong>za</strong>vičaj, i da je<br />

ponajprije Sijarić pjesnik Sandžaka.<br />

Kažem pjesnik, a ne pripovjedač,<br />

jer je usmene priče iz toga kraja,<br />

bilo one koje je iz djetinjstva ponio,<br />

bilo one koje docnije slušao ko zna<br />

iz čijih usta, pretvarao u prozne<br />

poeme koje, zbog toga što su poez-

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!