Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije

Prepali se oni od serdara
pa sad bježe do Novog Pazara.
Nek’ s ne boje Regule serdara
ni njegovi’ mladih Kotarana
nikad serdar amo doći neće.»
A tome se začudio Mujo:
»Okle znadeš, neznani junače,
da Regula amo doći neće?»
«A sad slušaj, Orlanović Mujo
ja sam Hanka Jusufaginice,
od mene je serdar poginuo.
A ono su stari ihtijari
čuj Mujaga, četiri amidže.
Ovi štono ide poljem zelenijem
ovo mi je najstariji amidža,
po imenu Halil-aga stari.»
Pa poleće na konju putalju
pa povika iz sedla bojnoga:
«Moj amidža Halil-aga stari,
viči, adžo, naše Pazarčane
nek zastave konje od mejdana.
Ovo nije Regula serdare
vet je Hanka age Jusuf-aga.»
Sve se čudi Orlanović Mujo,
a pogleda lijepu djevojku.
Prodrije se Halil-aga stari
a zapali dvije puške male:
«Stan’te braćo, pazarski junaci!»
Al’ ga stražnji haber uhvatiše,
ufatiše, konje zastaviše.
A sve plače Halil-aga stari
kada Hanku viđe i putalja:
«Moja Hanko, rano neprebona
kad sam jutros pošo od konaka
ja sam bio jemin učinio
da se džaba povratiti neću
il’ ću svoju izgubiti glavu
ili vratit tebe iz Kotara.
Evo sreće, a evo igbala
da se dedo umoriti neće
ić’ na Kotar tebe povraćati.
Vet mi kaži, oba ti svijeta,
ko te vrati iz kamena Kotara?»
«Čuješ adžo Halil-aga stari,
dok dođemo u Novog Pazara
sve će tebi Hanka ispričati.»
Opet veli Halil-aga stari:
«O bratično, očinjeg ti vida,
ko je ovo na konju đogatu?»
Progovara lijepa djevojka:
«Čuješ adžo, Halil-aga stari,
ti si čuo u čuvenju
u unđuru Orlanović Muja.
Ev’ ovo je Orlanović Mujo.»
Tuj stigoše svoje Pazarčane.
Prodrije se ostario dedo:
«Zapjevajte, moja braćo draga,
zapjevajte, is pušak’ pucajte,
evo Hanke na konju putalju!»
Arnauti pjesme zapjevaše,
a živa se vatra otvorila,
pa sve pale iz pušaka malih.
Dok dođoše u Novog Pazara
B’jelu dvoru Jusufaginice.
A kad Hanka u avliju dođe
serdareva rašjede putalja,
pa zagazi u bijelu kulu.
Svojoj majki u odaju dođe.
Kad joj majka leži na dušeku,
A na njojzi crno odijelo.
Na glavi joj crna jemenija,
24 Januar - Decembar 2009.
uvaženje - a ne znajući da će, poslije
pedesetak godina, taj njihov gost biti
upoređivan sa Homerom, a još manje
znajući koje taj Homer - koji je u nekadašnjoj
Jeladi, isto tako pjevao o nekakvim
junacima, o Ahilu, o Patroklu, o
Prijamu, o gradu Iliosu.
- \"Hajde, Serdare, kreni ih\" - zatražili
bi, i za njih seljake to bilo kao da
će početi molitva, koju ne vodi imam,
nego guslar, i nije molitva za dušu na
onom svijetu... na kojem se u vatri gori.
nego na ovom, na kojem se u gusle
gudi. Nije počinjao pjesmu kao što
mnogi počinju: \"Gdje sjedimo, da se
veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i
dobru nam sreću dijelio\" - nego često
išao pravo u pjesmu - \"Čala-banda
zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne
mogaše, a kamoli bližnjeg bratučeda!\"
Glas mu je bariton, slaže ga sa
guslama, koje su takođe u baritonu,
tako da se dobija jedno zvučno salgasje
strune i grla, koje nije u duru nego u
molu, i biće, valjda, da je sva naša
epska poezija u molu.
Slušaju ga, umukli su, gotovo ne
dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi
u krilo, i više niko nije tu u sobi, nego
na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju,
koplja se prelamaju, buzdovani
udaraju - \"Koliko ga lako udario, vita
mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer
otvorio - vide mu se crne džigerice,
nosi desnu u lijevoj ruci\"...
Padaju konji i konjanici, zapomažu i
cvile ranjenici -jer bije se boj. Zamišljaju
sebe u tom boju, pipaju se da vide
jesu li ostali živi - i nalazili da je najbolje
biti kod svoje kuće, kod svoje žene,
djece i stoke, to jest biti u Godijevu.
Preko strune na guslama uvodio je
u sobu, među te seljake: zadarske banove
i s mora kapetane, generale ugarske
i budimske vezire, robove i ropkinje,
ljepote djevojke iz Karavlaške i Karabogdanske,
gorske hajduke i turske hanume.
Kostreš harambašu i Tala
Budalinu, Pavićević Luku i bega Ljubovića
- i po sagnutim glavama prosipao
sve same dukate, zlatne rušpe i
mađarije - koje su samo u pjesmi, a
inače od njih daleko. Uzdisali su i predisali,
a neki i plakali zbog robovanja
Budalina Tala u zindanu Zadranina
bana - \"U kojem je voda do koljena, u
kojem su zmije i akrepi - zmije iju, a
akrepi piju.\" - \"Aman, aman!\"
uzviknu - Loše gađa, al’ dobro pogađa,
u kofije medu oči dvije, gdje ga ljube
majka i sestrica\"... Uzviknu:
\"Aman, aman, među oči dvije!\"
A ja sam gore na sanduku do duvara,
ja sam đak - slušam ih i gledam:
liče na nadgrobne kamenove, jedni se
naveli na jednu, drugi na drugu
stranu, neko pao glavom u krilo, kao da
je u boju udaren buzdovanom. I soba
više nije soba, nego razbojište po kojem
leže otkinute glave - \"Mahnu sabljom
odsječe mu glavu, baci glavu u zelenu
travu, pa se fati gore i planine.\" Junače
se protiv Zadranina bana, protiv
generala i kapetana, a to mogu jer su
tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred
njom leži i prede mačka.
Veliko je čudo kako je Avdo Međedović
mogao da pjeva do pola zimske
noći, i gotovo iz noći u noć, a još je veće
čudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi
preko 13000 stihova - bezbroj
imena careva, kraljeva, vezira, ajana i
kapetana - rijeka, planina, ljudskih sudbina,
bojeva i dvoboja i da o svemu tome
pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio.
Između dva rata bili smo zemlja seljačka,
agrikulturna, pa je pjevača uz
gusle bilo puno, jer gusle su došle mjesto
knjige, to jest bile su knjiga svoje
vrste: bile su pamćenje i čuvanje prošlosti.
I biće da je zbog toga - zbog pamćenja
svoje prošlosti naš čovjek, kud
god se selio sa sobom gusle nosio! Uz
njih je pjevač, ne samo pjevao gotove
pjesme nego ih i sam izmišljao, mijenjao,
dopunjavao, što je, kako sam prije
rekao, više nego izvjesno činio i Avdo
Međedović
Ovu kratku riječ o Avdu Međedoviću
počeo sam sa starim šedrvanom
u starom Bijelom Polju; nema više ni
onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja,
ni Avda Međedovića, koji je s nama
živio, s nama vodu pio, a Amerikanci
nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana
vodu pio, niko drugi - nego
Homer. Neka je za njih to što oni hoće,
a za nas je Avdo Međedović jedan od
velikih jugoslovenskih pjevača epske
poezije. Umro je 1955. godine, a