Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije

protiv njega 1921. godine podnijeta
interpelacija Narodnoj skupštini.
Ubijen 8. novembra 1924. od strane
crnogorskih komita u mjestu
Ceru. 1 Ovako šturi biografski podaci
sami po sebi ne govore
mnogo, iako predstavljaju sintetizovan
životopis osobe koja je poznatija
po tome što je njena smrt bila
povod događaju koji je uslijedio,
nego što je opis životopisa neke posebno
značajne istorijske ličnosti.
Jednostavno se radilo o bahatom
nasilniku u službi vlasti i to
onoj vrsti po kojoj se ona i prepoznaje.
O tome, više nego ubjedljivo
svjedoči Đilas u „Besudnoj zemlji“.
Za Boška Boškovića, Đilas kaže da
je bio crnogorski oficir, „komandir
našeg poljskog bataljona“. I rodom
je bio iz Donjih Polja, iz naše opštine,
sin čuvenog ustanika i poljskog
kapetana Lazara Boškovića.
Tada su se Crnogorci, naročito čiji
je otac bio glasitiji, mahom još zvali
po ocu, a tek mlađa pokoljenja, u
koja sam i ja spadao, po prezimenu.
Ali Boška su većinom zvali
po prezimenu, sem poneko od starijih
ljudi. Zvučalo je to nekako punije
i snažnije, i izuzetnije:
Boško Bošković. I Boško se kao
starješina, isticao u ratu junaštvom
i upornošću. Bio je strog i blizak
vojnicima, već kakav je ko od njih
bio. Bio ga je glas junačine i malo
pusta i svojevoljna čovjeka“.
Navodeći dalje da je Boškovo
ime tada bilo svima poznato i da je
bio prijatelj njegovog oca, Đilas
piše da je ono bilo sinonim za „divlju
ćud i nepopustljivost, a još više
surovo izvršenje zadataka koje su
mu postavljali ili koje je on odabrao.
Kao što je njegov otac prije četrdesetak
godina podigao Poljane
na oružje protiv Turaka, a kasnije
ih usudio globom i kamdžijom,
tako je i Boško sada pokoravao
čitav kraj novoj vlasti.
Ako je trebalo naći čovjeka koji
bi brzo slomio otpor protivnika
ujedinjenja sa Srbijom, a oni kao da
nijesu bili u manjini, onda je u
Bošku nađen takav čovjek. Kućom,
132 Januar - Decembar 2009.
junaštvom, čak pojavom, on je mo -
gao jedino da izazove divljenje i
poštovanje, a surovošću da ugoni
strah u kosti protivnika“. 2 Na drugom
mjestu Đilas navodi da je
Boško Bošković „imao tri velike crnogorske
osobine- hrabrost, rečitost
i čazbenost.
Ali najveća od svih crnogorskih
osobina - čojstvo, izgleda da kod
njega nije bila snažno zastupljena“.
3
Kako se onda moglo desiti da se
za ubistvo Boška Boškovića osumnjiči
muslimanski komita Jusuf
Mehonjić i ko je on zapravo bio?
Đilas navodi da je „bilo najprirodnije
pomisliti da su Boška Boškovića
ubili glasoviti Mu sli m anski
odmetnici Jusuf Mehonjić i Husein
Bošković. Jusuf i Husein su bili
begovi kojima je agrarna reforma
uz ela imanja. Ali izgleda da to nijesu
bili jedini razlozi njihovom odmetništvu.
Bilo je i drugih ra z beženih
begova, pa se nijesu odmetali.
Nijesu se ova dvojica mogli pomiriti
s prodiranjem Crnogoraca u njihove
krajeve, s vladavinom krsta
nad polumjesecom. Muslimansko
stanovništvo ih je podržavalo, a
čak je i pravoslavno imalo divljenja
prema njihovoj odvažnosti.
Obično su četovali ljeti, a zimi se
prebacivali u Arbaniju, gdje je Jusufa
i našao metak plaćen iz Jugoslavije,
dok se Husein konačno
sklonio u Tursku”. 4 Iako Đilas cjelokupni
događaj smješta u kontekst
vjerskog atavizma i mržnje između
„krsta i polumjeseca“, ostaje utisak
da je ipak ta činjenica prenaglašena,
bez obzira što je ona svakako bila
prisutan motiv u pokretanju zločina.
Međutim, brojni, naprijed
istaknuti primjeri iz Đilasovog djela
u slučajevima kada su zločini činjeni
nad istovjercima u suštini pokazuju
da su oni bili način življenja i da su
bili najmanje „vidljivi“ onda kada je
iza njih stajala vlast i ideologija. Ili
kada vlast nije htjela niti željela da
ih spriječi a zločince kazni. U svakom
slučaju to je bio samo jedan od
niza zločina kojem se naknadno
daje smisao. I tu su Jusuf Mehonjić i
Husein Bošković, koji su „obično četovali
ljeti, a zimi se prebacivali u
Arbaniju“, bili dobar izgovor, tim
prije što se događaj zbio u novembru,
kada je zima uveliko zahvatala
te krajeve. Sudeći po drugim izvorima,
Husein Bošković 5 je bio najglasovitiji
muslimanski odmetnik,
dok se Jusuf Mehonjić 6 češće spominje
tek od događaja u kojem nije
učestvovao, jer je tada već boravio u
Albaniji.
Međutim, nezavisno od svega
ostaje činjenica da se do dana današnjega
nije pojavilo ubjedljivije,
objektivnije i iscrpnije svjedočanstvo
o pokolju u Šahovićima od
onoga koje Đilas iznosi u „Besudnoj
zemlji“. Iako se donekle razlikuju
verzije objavljene na engle -
skom (1958) i srpskom jeziku
(2005), bar kada je u pitanju ovaj
događaj, suština priče je ostala ista.
Prvo slijedi opis pogibije Boška Boškovića,
koji je po Đilasovom svjedočenju
bio gojazniji i opušteniji,
jer se činilo da mu poslije pogibije
Todora Dulovića (poginuo u noći
između 14. i 15. aprila 1923. godine
u sukobu sa žandarmerijskom patrolom
u selu Prisoji u andrijevičkom
okrugu) ne prijeti veća
opasnost. „... Pa ipak, bio je – u
jesen 1924. – ubijen iz zasjede, na
putu za Šahoviće ka Mojkovcu, na
planini Ceru, na mjestu pogleditu,
kao da je sam birao đe će poginuti.
Jahao je s nekim rođakom, momčetom,
kao pratiocem. Onako težak i
krupan svalio se od prvih metaka,
ali nije odmah izdahnuo. Doviknuo
je rođaku da puca i da ne dozvoli
da ga mrtvoga osramote –
bojao se da ne bude iskasapljen i
nagrđen. Htio je i mrtav da bude u
svojoj muškoj snazi i ljepoti. Poginuo
je obučen u lijepe crnogorske
haljine. A kako je bio gojazan, krv
se sva slila u njega. Takvog su ga i
sahranili, ne presvlačeći ga, kao na
bojnom polju, uza zid crkve njegovog
plemena, u Poljima.
Njegova smrt imala je mučan
odjek i još gore posljedice. Boško