Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije

jarić glača, dotjruje. Duga rečenica
u opisu dugog puta od Akova do
Pazara (Raška...), samom svojom
dužinom konotira takvo značenje.
Opis je detaljan, ali nije monotom.
Sijarić angažuje više stilskih postupaka:
– Put što iz doline Lima, od
Akova, vodi u dolinu Raške najprije
se penje uz brda što može više,
zatim hitro prejahuje planinu Žilidar,
a kasnije se, prav kao strijela,
zabada u ravno Ugljansko polje – i
nakon duga hoda kroz to polje od
kojeg pješaka noge zabole, i još nekakvih
polja i poljica, dolina i dolinica,
navali dolje na rijeku Rašku i
zajedno sa njom ponišani u Novi
Pazar, pravo u čaršiju.
Put vodi, penje se, prejahuje, zabada,
navali, ponišani. Glagoli u prenesenom
značenju daju vrlo jasnu
sliku. Prilozi: zatim i kasnije imaju
samo za nijansu različito značenje,
ali ono ovdje ima efekta, obilježava
vremensku dimenziju, a prostorna
se pokazuje dužinom hoda, od
kojeg noge zabole, ali i poslije toga
prostire se put, valja dalje preko
polja, poljica, dolina, dolinica.
Ako bismo jednom riječju htjeli
da kvalifikujemo Sijarićev jezik u
početnim rečenicama, kao jakim
pozicijama teksta, onda bismo rekli
da se radi o čistoj pareziji. Njihovo
osnovno obilježje jeste kataforičnost,
tj. usmjerenost u pravcu razvoja
teksta.
Teme koje nose ove rečenice
raznovrsne su, zato ih nećemo ni
grupisati po ovom osnovu. Ipak,
najvećem broju ovih rečenica svojstveni
su glagoli govorenja, pojašnjavanja,
tvrđenja,
pretpostavljanja, ali i anteponirani
glagoli zbivanja, događanja, koji su
u funkciji predikata, često praćeni
pojačano pragmatički usmjerenim
adverbijalnim odredbama mjesta i
vremena, kao: – Bio sam tada mlad;
mladi carski oficir sa nišanima na ramenima.
(Raška...) – Bio se u kadiluk
akovski, u svoje Žiliće, vratio iz Sara-
jeva Muftar (Naša snaha..., 71) – Bio
sam prije kratkog vremena u Pazaru.
(Zapisi..., 32) – Bio sam ovih dana u
Pančevu. (Zapisi..., 4), – Bio sam ovih
dana u našem muzeju. (Zapisi..., 1o2)
– Imali smo Selima. (Naša snaha...,
203) – U Pešteri ima selo Dolići. (Na
putu...,117) –Ima mjesta o kojima gotovo
ništa nema da se kaže. (Zapisi...,190)
– Ima malih mjesta sa
velikim imenom, sa velikom istorijom,
sa velikom dušom. (Zapisi..., 126) – U
čaršiji ima Mujo momče, štono kuje.
(Zapisi..., 84) – Ima ovdje kraj Rudog
i Lima jedna ploča. (Zapisi..., 23)
Inače u formiranju ovih iskaza,
informativno autonoman pojam,
subjekat, i predikat kao bazični rečenični
segment, najčešće se proširuju.
Preovlađuju iskazi sa više
rečeničnih konstituenata.
Sijarićev sintaksički sistem početnih
rečenica karakteriše se i bezličnim
konstrukcijama,
obezličenim rečenicama, u kojima
je formalno odstranjen agens, koji
u stvarnosti postoji, ali implicira
kolektivnog izvršioca. Ovakvo
bezlično izražavanje Sijarić koristi
samo u Zapisima o gradovima: Kažu
– Hercegovina je takva zemlja da, gdje
god kamen podigneš, pod njim ćeš naći
istoriju...! (58) Svoje misli Sijaruć izriče
tako kao da ih pripisuje drugom
(sermocinacija).
Kad su rečenice u pitanju, na
osnovu dva funktora koji su sintetički
objedinjeni u glagolu prve rečenice,
nominator predmeta
sporazumijevanja i transpozitivni
indikator, pomažu da se naslute
ostali glagoli koji se ponavljaju.
Održava se ustaljeni ritam, nema
nikakvih ritmičkih pomjeranja.
Posebnu vrstu smisaonog ponavljanja,
odnosno sintaksičku digresiju,
nalazimo u mnogim početnim
rečenicama. Navest ćemo samo
one najkarakterističnije, koje sadrže
apoziciju: – (...) Đurađ Branković,
gospodar od Rascije i Albanije (...)
(Zelen prsten..., 141) – Pred veče Ali
Durgut, novi akovski muftija, uđe sa
pratnjom u kasabu. (Ram-Bulja, 15)
Sijarić ponavlja puno istih mo-
tivskih sadržaja, svaka ponovljena
jedinica naglašava sadržaj što joj
prethodi, takvo ponavljanje nijansira
sadržaj, omogućeno je sinonimijom,
leksičkom i gramatičkom:
– Kad god sam prvi put dolazio
u meni nepoznato mjesto, sem toliko
da sam znao da postoji i da se
zove tako i tako, imao sam osjećaj da
me to mjesto – taj kraj, taj grad,
odvodi na svoju stranu, na nešto
što je izrazito njegovo, što samo
njemu pripada, što je njegova slika
i odlika – i što ga čini drugačijim od
svih drugih mjesta i gradova, od
svega što postoji i nepostoji – dođi
vidi me! (Zapisi..., 130)
Sijarić je u početnim rečenicama
prosto nezaustavljiv. Čak i onda
kada upotrijebi riječ koja supsumira
mnoštvo sadržaja sama po
sebi, Sijarić nastavlja, detaljno informiše
šta zapravo ona znači:
– Svuda je toga dana stizao moj
stric: više kuće na brijeg da vidi ide
li ko otkud, iza kuće gdje je, privezan
za kolac, konj zobao zob, kod
ognjišta gdje su žene kuhale hranu
meni i njemu za put; stric je imao
da me odvede do Novog Pazara – do
kojeg nam je trbalo gotovo cio dan
hoda, a tamo, u Novom Pazaru, da
nađe nekog ko će me odvesti u Skoplje
i upisati u školu, u gimnaziju
– u prvi razred, mene, seosko dijete,
koje ništa drugo ne zna do da piše i
računa. (Ram-Bulja, 125)
Ponavljanje motivskih sadržaja,
samim tim istorodnih sintaksičkih
konstituenata, čini tekst egzaktnim:
– U ljeto, u mjesecu sedmom, u julu,
godine hiljadu četiristo trideset i druge
(...) (Zelen prsten..., 141), podsjeća na
kancelarijski stil. Ima i takvih rečenica
koje ostavljaju utisak, uz
brojna ponavljanja, kao da su preuzete
iz nekog udžbenika. Sadrže
sve elemente naučnog stila, ali
takav stil Sijarić razgrađuje dodavanjem
sadržaja koji se u takvoj
kombinaciji i sa takvim sadržajem
Januar - Decembar 2009. 55