Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije
Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije
Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
stotine načina o<strong>za</strong>ruje njegove najljepše<br />
stranice. Radi se o njegovanoj<br />
naivnosti pogleda koji se sluti<br />
u srcu svih tajni njegove umjetnosti.<br />
Dejanu Đuričkoviću, povodom<br />
“velikog životnog isksutva“ koje bi<br />
pisac trebalo da ima kako bi imao<br />
šta pričati, Sijarić je ka<strong>za</strong>o: “Neka<br />
to iskustvo pisac ima, ima ga svak,<br />
ali ono <strong>za</strong> pisca nije sve, i pravo da<br />
kažem ja ne znam šta sve pisac<br />
treba da ima da bi književno<br />
mogao da stvara. Treba prvo da<br />
ima samoga sebe! Nisam time sve<br />
rekao, a sve se i ne umije reći; ne<br />
znam hoću li vam dobro odgovoriti<br />
ako kažem da je pisac, prije<br />
svega, jedno radoznalo dijete – da<br />
na svijet, na ljude, na sudbine<br />
ljudske, na događaje, na razna zbivanja,<br />
na razna stanja, i na<br />
sve drugo što je vidio,<br />
doživio, ili čuo, gleda kao<br />
na jednu čaroliju, i tom se<br />
čarolijom – kad piše –<br />
<strong>za</strong>bavlja kao kakvo dijete –<br />
sa svojom dječjom dušom<br />
u sebi, jer dječja duša je<br />
iskrena, ali ne i sa dječjom<br />
glavom nego glavom zrela<br />
i iskusna čovjeka“.<br />
Ovim <strong>riječ</strong>ima Sijarić je bolje od<br />
svojih kritičara, bar onih koje sam<br />
čitao, odredio bit svoje umjetnosti.<br />
Njegovana naivnost njegovog<br />
pogleda registruje, na brojne<br />
načine koji iznenađuju neočekivanošću,<br />
mnoštvo stvari koje ne<br />
<strong>za</strong>pažamo, jer su toliko osnovne da<br />
su davno prestale podsticati našu<br />
maštu i osjećajnost. “Mali smo, ali<br />
nas sunce grije kao da smo veliki, i<br />
paščad nam laju kao da su neka velika<br />
paščad, i žene nam rađaju kao<br />
da su neke velike žene“, u priči<br />
Ramko s ogledalcem veli njegov kazivač,<br />
ili Ćamil presvučen u kazivača.<br />
U njegovim pričama igra<br />
malog i velikog, koji se u<strong>za</strong>jamno<br />
preslikavaju i dovode u pitanje,<br />
često je prečica do one blagorodne<br />
mudrosti koja o<strong>za</strong>ruje zemaljske<br />
mrakove, otvara prozore ka svijetu<br />
s kojih naš pogled dobacuje dalje<br />
no obično, vodi nas do zrcala koja<br />
izokreću svijet da ga vidimo<br />
tačnije: “U malo ogledalo vode,<br />
široko koliko dvije šake, ogledalo<br />
se veliko nebo. Zagledah se dolje u<br />
to nebo. U velikoj vodi što trči niz<br />
česmu nebo se ne vidi“. Ovo je<br />
jedno od objašnjenja <strong>za</strong>što Sijarić<br />
nikad i nigdje nije trčao: kako da se<br />
vječno ogledne u insanu koji žuri?<br />
“Svuda je zemlja! Nigdje ne<br />
prestaje!“, uzvikuje jedan njegov<br />
putnik, <strong>za</strong>prepašten veličinom svijeta,<br />
čime smo prisljeni da zbiljski<br />
proosjetimo zemaljski šir i tle pod<br />
nogom koje ne primjećujemo, osim<br />
prigodno, <strong>za</strong> izleta u prirodu, na<br />
vikendima. Ovakvim snimcima<br />
iskustva, najdublje pjesničkim, koji<br />
nam vraćaju svijet u njegovoj prvotnoj<br />
mladosti i novini, gusto je<br />
nakrcan Sijarićev književni, pogotovo<br />
pripovjedački kosmos. Od<br />
ovakvih otkrića vrve priče Ćamila<br />
Sijarića koji je posjedovao neiscrpnu<br />
sposobnost da nas svaki čas<br />
“iznenadi – nečim poznatim“,<br />
kako Andrić reče o svom usmenom<br />
pripovjedaču.<br />
Za kraj, evo početka priče Drvo<br />
kod Akova: “Nismo vjerovali da je taj<br />
čovjek naš Smail, kojeg smo nekad<br />
imali pa nam se negdje u Turskoj<br />
izgubio: Turska velika a on malen i<br />
nestalo ga; desi se s našim ljudima<br />
da ih nestane i kad su kod nas“.<br />
I ova rečenica živi od naivnog<br />
tona, u Sijarića hiljadama puta uspješno<br />
okušanog i variranog. U<br />
njoj se ra<strong>za</strong>bire prvo glas kazivača<br />
sa dječjom dušom: “naš Smail<br />
kojeg smo nekad imali“, što ga<br />
pretvara u opće dobro, u <strong>za</strong>jedničko<br />
vlasništvo, jer djetinja duša<br />
se služi jezikom porodice na kojem<br />
se i temelji lirska čar ove tvrdnje:<br />
samo su otac i majka mogli nekad<br />
imati Smaila, i Smail im se potom<br />
mogao izgubiti negdje u Turskoj, a<br />
kad jezikom familije govorite u<br />
ime sela, humorno se očuđuju<br />
odnosi pojedinca i kolektiva.<br />
Ovakvi iskazi žive od povratka<br />
primarnim procesima, od spuštanja<br />
mentalnog nivoa, kako je<br />
Jung nazvao jednu od glavnih<br />
tehnike moderene književnosti;<br />
dječja duša vjeruje da se jezikom<br />
porodice služi sav dunjaluk, kao u<br />
slavnoj izreci: govori srpski da te<br />
ceo svet razume.<br />
I dativ “nam“ veoma je rječit:<br />
Smail se nije izgubio onako, ne<br />
možeš se izgubiti nikom, moraš se<br />
izgubiti nekom, gubitak mora neko<br />
osjetiti: ako ga niko ne osjeća, onda<br />
ga i nema. Odrasla duša<br />
lako može <strong>za</strong>misliti da selo<br />
nije ni primijetilo da<br />
Smaila nema, što <strong>za</strong> neodraslu<br />
nije mogućno, jer<br />
kako će familija ne primijetiti<br />
da joj nema jednog<br />
člana? Smail im se izgubio<br />
<strong>za</strong>to što je “Turska velika a<br />
on malen i nestalo ga“, i<br />
ovo humorno samjeranje prevelikog<br />
i premalog, Turske i Smaila,<br />
takođe živi od pogleda iz djetinje<br />
duše, mada bi ovaj iskaz mogao<br />
biti osumnjičen da i<strong>za</strong> govora te<br />
duše krije pamet odraslog koja<br />
ironično prosuđuje odnos između<br />
goleme carevine i sićušne jedinke,<br />
ali dok se ovdje naša sumnja <strong>za</strong>sniva<br />
tek na indicijama, neočekivani<br />
<strong>za</strong>vršetak rečenice “desi se s našim<br />
ljudima da ih nestane i kad su kod<br />
nas“ pruža nam opipljiv dokaz: iz<br />
tih <strong>riječ</strong>i jasno se čuje glas onog koji<br />
ima “glavu zrela i iskusna čovjeka“<br />
mada u njima odjekuje naivna<br />
logika koja iskazu daje jedinstvo:<br />
kako da se čovjek ne izgubi u onolikoj<br />
Turskoj kad se izgubi i kod<br />
nas, gdje je sve maleno, ali je glagol<br />
“izgubiti se“, podmuklom dvosmislenošću,<br />
signalizuje odraslu i<br />
zrelu svijest o tome kako u nas hodaju<br />
stvari.<br />
Januar - Decembar 2009. 179
Change language