Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije

PJESMA OD NOVOG PAZARA
Zakukala kukavica sinja,
zakukala u Novom Pazaru,
cvili kada Jusufaginica
tri bijela bez promjene dana.
Ko prolazi ispred bijela dvora
pa sve sinju sluša kukavicu,
zastajkuje na sitnu sokaku.
Kad su prošla tri bijela dana,
od odaje odletiše vrata
dok lijepa ulazila Hanka,
šćer jedina Jusufaginice.
Kako dođe poleće joj ruci
pa joj bijelu poljubila ruku.
Izmače se, ona pita majku:
«Moja majko, Jusufaginice,
što je tebi, moja mila majko,
pa toliko cviliš u konaku?»
«Ne pitaj me, u mene jedina,
da sam Bog do davno preminula
ovog vakta dočekala nisam.
Evo, šćeri, sedam godin dana
kako ti je poginuo babo.
Nije imo od srca evlada,
a do tebe u mene jedina.
Pogino je na kršnu Kotaru
od đidije Regule serdara.
Evo ima jedna hefta dana
meni dođe knjiga našarana
sa Kotara Regule serdara.
Što mi piše azgin kaurine:
‘ Udovice Jusufaginice,
ja sam čuo, a kazuju ljudi
da ti Hanku imaš na udaju,
da je lijepa čemu kraja nema.
Ne varaj se, Jusufaginice,
da bi kome Hanku obećala
dok je živa Regula serdara.
Dok ja spremim kitu i svatove
ja ću doći do Novog Pazara
da ja vodim tvoju jedihnicu
da je vodim da s’ oženim njome.
Evo muke i žalosti, Hanko,
đe ti svoga nikog ne imadeš
da bi njemu stao na mejdanu.
Imaš, Hanko, četiri amidže
a svaki je stari od tvog baba,
pa je njiha mladost ostavila,
a jadno ih starost pritisnula.
Niko tebe zakloniti nejma
da ne odeš u dušmanske ruke.»
A kad čula lijepa djevojka
sve obuče crno odijelo
zatvori se u svoju odaju.
Na obje se podnimila ruke,
a jadne je pritisnule misli.
Tako traja jedna hefta dana
dok eto ti Regule serdara
su hiljadu svojih Kotarana.
Dođe serdar do Novog Pazara,
pravo dvoru Jusufaginice.
vidi sada Jusufaginice,
pade kada u šikli odaji.
Tuj dojdoše četiri amidže
pa sve taru suze niz obraze.
Kotarani Hanku ufatiše,
20 Januar - Decembar 2009.
Budalina Tale,
umjetnička slika Husnije Topića iz Cazina
zna neku od bošnjačkih junačkih epskih
pjesama, pa se stiče utisak da je
za istraži va nje još uvijek najpogodniji
Sa ndžak, gdje još ima starijih
ljudi koji znaju mnoge zapisane pjesme,
ali i one koje nikada nisu zapi-
Hrnjica Mujo i njegova kula,
slika Seada Emrića iz Bužima
sane, te one koje su Sandžaklije
sami izmišljali i pjevali.
Zbog toga je svako novo zapisivanje
od kazivača ovih
pjesama pravo blago i dragocjenost,
jer je sve manje
onih koji znaju kazivati ili
pjevati ove pjesme.
Ove pjesme govore o junačkim
borbama Bošnjaka
bilo u pojedinačnim, individualnim
mejadanima,
bilo o junačkim bojevima
između dva carstva kao što
su rusko i tursko, govore o
ženidbama i udajama, junačkom
prijateljstvu i bratimljenju,
borbi protiv
nepravde…Ponešto od
običaja iz tih vremena sačuvano
je i do danas. Zanimljivo
je istaći da još
uvijek kod krajiškog naroda
postoji običaj da prilikom
kretanja svatova, neko zna
staviti prepreku - rampu i ne dozvoljava
da svatovi prođu dok,
maker i simbolično ne prolaz,
uglavnom novcem, a do skoro se
dešavalo i da je djevojka otimana iz
kuće. Naime, djevojka se
nije smjela obećati momku,
a onda se popišmaniti, jer u
tom slučaji slijedi otmanje,
ili ako ona hoće, a njeni je
ne daju, takođe je dolazilo
do otimanja.
Ono što ja želim je, da
na neki način približim ponešto
što je zanimljivo a vezano
je za ovu poeziju, a
što možda neko neće imati
prilike drugačije ni vidjeti
ni saznati.
Poznata kula Hrnjice
Muja nalazi se u Velikoj
Kladuši. Ona je potpuno
obnovljena i dobrijem je dijelom
vraćen njen prijašnji
izgled, pa je pohodi mnogo
znatiželjnih turista. Kula
ima i hotel, i zajedno sa
kompleksom bosanskih begovskih
kuća sa izrazito bošnjačkom
arhitekturom