Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije
Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije
Bošnjačka riječ 13-16 - Centar za bošnjačke studije
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Redžep<br />
Nurović<br />
Amir<br />
Čitavoga ljeta, te godine, niko na<br />
nebu ne vidje oblačka, ni koliki bi se<br />
kažiprstom, odovud sa zemlje, mogao<br />
ubosti. Da je kom bio <strong>za</strong> ilač, džaba -<br />
ne bi mu ni lahnulo, kamo da bi ozdravio.<br />
A, beli, zemlja, i sve što<br />
zemljom mili, iskalo je kiše. Orohavila<br />
bila nekako, posivila na kofrke -<br />
zelenkaste ledine ostalo samo u<br />
<strong>za</strong>hladcima. Zagrizle i suša i stoka.<br />
Žao bilo ljudima zemlje. Mula<br />
Ibrahim, šta bi drugo, s džematlijama<br />
klanjali <strong>za</strong> kišu - molili, molili,<br />
mnogi vidjelii kišne oblake kao grozdove,<br />
samo još da pljusnu, ali nijesu.<br />
Varale oči, blijedile želje. Ipak, nastavljali<br />
su da gledaju u nebesa bez<br />
oblačka.<br />
Desetgodišnji Amir nije gledao u<br />
nebo, nego <strong>za</strong> komšijskom djecom, <strong>za</strong><br />
školarčadima kad su nestajala onamo<br />
u Sutisku i u nešto, učinilo bi mu se,<br />
to nula. A dobro je znao da idu u<br />
školu. Kao da je s nečega raskivao<br />
pogled, snažno bi tr<strong>za</strong>o glavu una<strong>za</strong>d<br />
i naglo je okretao prema kravi<br />
Zlatki, na koju je pazio. Pripeta<br />
konopcem iste<strong>za</strong>la se Zlatka, dužila<br />
vrat <strong>za</strong> još kojom zelenom vlati, pa se<br />
činjaše da bi, onako napeta, odletila<br />
nekamo poput strijele, ako bi joj ko<br />
konop frahnuo.<br />
Ipak, Amir je nosio jednu krivu<br />
britvu, naprijed povijene ručke i<br />
na<strong>za</strong>d <strong>za</strong>peta sječiva. Lahko se <strong>za</strong>klapala<br />
i bila pasent <strong>za</strong> svačiju ruku.<br />
Takve, vele, grade u Đakovici od<br />
ljuta gvožđa i ovnova roga, te nijesu<br />
baš <strong>za</strong> djecu. Osim ovako, da se nađe<br />
ukoliko bi Zlatka odviše <strong>za</strong>tegla<br />
petlju oko vrata - da Amir konop<br />
presječe.<br />
74 Januar - Decembar 2009.<br />
„Da sječeš, Amire, tek kad Zlatki<br />
vidiš bijelu pjenu, evo ovako“ -<br />
pravio bi otac mu Bešir ispred svojih<br />
usta što je moglo veću poluloptu<br />
šakama. „Uberi ovo dobro! Konop se<br />
ne sječe kad tebi prahne. Jazuk,<br />
sine.“<br />
„Bešire! Ne tovari djetetu toliko,<br />
aman! Nije starilo pa pomladilo“ -<br />
oprezno, a ipak odvažno bi rekla<br />
žena Beširova.<br />
Amir je desetu napunio<br />
početkom avgusta.Veli Šemsa,<br />
majka mu, da su prije deset godina<br />
rodile bile samo ona i trešnja bubajlija<br />
sa Zaruba.Tu trešnju od sestre,<br />
Bože mi oprosti, nije odvaja. Utolila<br />
bila porođajne muke njenim<br />
plodovima.<br />
Da. Deset je godina, na zdravlje,<br />
Amiru. A u školu nije pošao. Presjedio.<br />
Sebi udario mahanu slično<br />
djevojci koja se ne udomi na vrijeme<br />
- zli jezici zuckaju da mu je jeksik<br />
pameti. A Amir pametan. Sto puta<br />
pročitao jedan „Poletarac“, jer to<br />
jedino ima, a i Zlatka sto puta<br />
popasla ledinu oko sebe, toliko dohvatala.<br />
Nijesu odustajali. Tolili glad,<br />
kako dolikuje čovjeku i hajvanu.<br />
Oktobar. Otac Amiru, evo treće<br />
godine, govori iste <strong>riječ</strong>i:<br />
„Poći ćeš, Amire, u školu, ako<br />
Bog da. Što prije Zlatka svikne na<br />
pripon, bez tvoje pažnje.“<br />
Očeve <strong>riječ</strong>i dječaku su ličile na<br />
pra<strong>za</strong>n ram koji je mogao po svojoj<br />
želji puniti slikama, razgrtati ih i razgledati<br />
kad ničemu drugom nije preče<br />
da umili u njegovu samoću. Na<br />
njemu je, <strong>za</strong>ključio bi ponekad, što<br />
otac još nije siguran da se Zlatka neće<br />
<strong>za</strong>daviti konopcem. Nije dovoljno<br />
učio kravu kako da bježi takvoj nesreći,<br />
činilo mu se. Zlatka je, dok bi joj<br />
Amir pričao, ponekad gledala u<br />
dječaka, ali se ispostavljalo da nije usvajala<br />
ništa <strong>za</strong> nauk. Ličila je na ljude<br />
koji slušaju, ali ne dočuvaju.<br />
Nikom Bešir ne zucnu kako<br />
djetetu izvrdava školovanje da iz<br />
vjere, mlađahno, ne isklizne. Nije<br />
lud! Sve su, u vezi školstva, objasnili<br />
druigovi iz Komiteta. I na skupu<br />
AFŽ. A, tamo šta objasne, odista<br />
bude svakom jasno.<br />
„Ovo je društvo pravde. Voda je<br />
u čaši bistra, dok je čaša pravo.Talog<br />
pokrene ko čašu izvrne...“<br />
Obratiše se, reklo bi se, baš<br />
Beširu:<br />
„Ne izvrći, Bešire, bolje ti je!<br />
Ovu historiju i na ovom jeziku ćemo<br />
svi učiti, pa - kom svoja, kom<br />
tuđa...“<br />
„Dobro, dobro. Nije prvi put da<br />
je tako.“<br />
Vrijeme se nakanilo da dječaka<br />
konačno pozove u školu. Sve mu<br />
spremili, ono što se kaže - jeste Amir<br />
čekao, ali, dočekao. Srećeee, Bože<br />
dragi! Ali, sudbina sačekala iz <strong>za</strong>sjede.<br />
Majka mu se tih dana utopi u<br />
fir pod podkapčinom. U jedinom na<br />
sahat hoda, niz tijek Jošanice.<br />
Kako se kupala, nečija joj ruka iz<br />
dubine, iz onog modrila rijeke,<br />
svukla i nekamo odnijela gaće, da<br />
oproste pošteni obrazi. Žena nije od<br />
stida mogla iz rijeke, čekala nebi li joj<br />
ih vratio kradljivac. Čekala duže<br />
nego što duša može da čeka u tijelu<br />
pod vodom. Našli je, poslije, presamićenu<br />
oko rakite. Bog da joj se<br />
smiluje!<br />
„Ibiš Prhut je to, ako je bilo ko.<br />
On je jedini, vaktile skočio u fir,<br />
nakon što su ga <strong>za</strong>tekli s nekom tu.<br />
Niko ga nije vidio da je odatle izišao.<br />
Ovi stariji se sjećaju. Ha, amidža Sejduja?“<br />
„Zbilja, zna li ko Ibiša Prhuta?“<br />
„Mauzerkama su ga gađali po<br />
firu, nekolicina. Ne ubiše ga. Ni voda<br />
ga ne udavi.“<br />
„Šuti, Tufike, nijesi dijete! Te nijesu<br />
ni <strong>za</strong> maksume.“<br />
„Sve ima svoju pravu cijenu.“<br />
„Bog da joj se smiluje.<br />
„Alah da je primi među svoje<br />
miljenike.<br />
„ Amin!“<br />
Nakon što se u groblju pridade<br />
još jedna humka, Bešira odvedoše<br />
vlasti, a Amira amidža mu Džemo u<br />
Sarajevo.<br />
Zlatku već bili prodali <strong>za</strong> ukop<br />
nesrećnice.
Change language