Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama djelatnih - DCAF

uključujući i promicanje“. 197 Pored same prakse poslodavca, koja može predstavljati
diskriminaciju, poslodavac je, također, odgovoran za sve postupke svojih zaposlenika, a koji
doprinose stvaranju ozračja maltretiranja na radnom mjestu. Države su dužne „osigurati
da pravosudne i/ili upravne procedure, uključujući, tamo gdje to smatraju neophodnim, i
postupak mirenja, za ispunjavanje obveza iz ove direktive budu dostupne svim osobama koje
sebe smatraju oštećenim“ (članak 7.). Moglo bi se reći da to od država članica Europske Unije
zahtijeva da pripadnicima oružanih snaga omoguće pristup civilnim pravnim lijekovima,
kako bi se primijenile antidiskriminatorske odredbe, a ne samo interne procedure.
Članak 14. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ne definira zasebno
pravo osobe da ne bude izložena diskriminaciji. On se odnosi samo na uživanje drugih
prava iz Konvencije ili „iz opsega“ prava iz Konvencije (tj. nema potrebe za dokazivanjem
povrede, i samo praktična veza je dovoljna). U Konvenciji, međutim, nije navedeno pravo
na zaposlenje ili sudjelovanje u javnoj službi, kao takvo. Čak i kada se utvrdi takva povreda
ili veza, i primijeni se članak 14., ipak je moguće opravdati drugačiji tretman. Europski sud
za ljudska prava naveo je, primjerice, da je „razlika u tretmanu diskriminatorska ukoliko ‘za
nju nema objektivnog i razumnog opravdanja’ tj., ako ne služi ostvarenju ‘legitimnog cilja’
ili ako ne postoji ‘razuman odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja kojeg se
nastoji ostvariti’“. 198 Iz toga slijedi da je opravdanje validno u smislu članka 14., ukoliko su ti
uvjeti zadovoljeni. Međutim, rasna i nacionalna diskriminacija predstavljaju dvije kategorije
za koje je Europski sud rekao da zahtijevaju „veoma značajne razloge“ ili „osobito ozbiljne
razloge“. 199
Pored toga, zbog poteškoća u utvrđivanju rasne motivacije u slučajevima diskriminacije,
Europski sud za ljudska prava utvrdio je da propust države da slijedi očigledan pravac
ispitivanja u istraživanju nasilja, od strane državnih zastupnika, ili zanemarivanje očiglednih
dokaza diskriminacije, od strane organa vlasti, može dovesti do izvođenja negativnih
zaključaka. Sukladno tomu, teret dokaza pomjera se na državu u smislu dokazivanja da do
diskriminacije nije došlo. 200 To je značajno, primjerice, ukoliko je maltretiranje u oružanim
snagama očigledno rasno motivirano (vidi poglavlje 17., Uvjeti na radnom mjestu).
Za razliku od članka 14., Protokol 12. uz Europsku konvenciju jeste zasebna odredba koja
pojedince štiti od diskriminacije:
•
•
•
u uživanju svih prava prema domaćem zakonu;
javnih organa pri izvršavanju njihovih zakonskih obveza, uključujući i primjenu
diskrecionih ovlasti, kao što je dodjela sredstava;
u bilo kojem drugom postupku, ili neprimjenjivanju postupka, od strane javnih
organa.
S obzirom na to da su oružane snage sasvim sigurno javni organi, Protokol 12. mogao bi
spriječiti diskriminaciju, koju one vrše na zabranjenim osnovama u onim državama u kojima
197 Članak 3.
198 Abdulaziz, Cabales i Balkandali protiv Velike Britanije, Europski sud za ljudska prava, 28. svibnja 1985.,
European Human Rights Reports, svezak 7., 1985., str. 741., stavak 72. (vidi i Case Relating to Certain Aspects of
the Laws on the Use of Languages in Education in Belgium (Belgian Linguistics Case) / Predmet koji se odnosi
na određene aspekte zakona o uporabi jezika u obrazovanju u Belgiji (Belgijski jezični predmet), Europski sud
za ljudska prava, 23. srpnja 1968., European Human Rights Reports, 1979.-80., svezak 1., str. 241.
199 Tekeli protiv Turske, Europski sud za ljudska prava, 16. studenoga 2004., European Human Rights Reports,
svezak 42., 2006., str. 53., koji se odnosi na “jake razloge”.
200 Nachova protiv Bugarske, Europski sud za ljudska prava, 26. veljače 2004., European Human Rights Reports,
svezak 39., 2004., str. 793., stavak 169.
104 Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama djelatnih vojnih osoba i službenika i namještenika
u oružanim snagama