Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama djelatnih - DCAF

Poglavlje 9
Vojne udruge i sindikati
Neke države imaju već ustaljene aranžmane po kojima se djelatne vojne osobe oružanih snaga
mogu pridružiti udrugama koje zastupaju njihove interese. Nekoliko je država uvelo jamstva
tog prava tek proteklih godina. Međutim, u brojnim državama udruživanje djelatnih vojnih
osoba i službenika i namještenika oružanih snaga smatra se suprotnim jedinstvenoj prirodi
vojske i njene uloge u očuvanju državne sigurnosti i javnog reda. Nadalje, potrebno je razlikovati
različite modele udruživanja, primjerice, profesionalne udruge, sindikati, te druge neformalne
savjetodavne mehanizme. Prednosti i mane svakog od njih razmotrit ćemo u tekstu koji slijedi.
Čini se da ne postoji međunarodno prihvaćena definicija sindikata. Konvencija Međunarodne
organizacije rada o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje iz 1948. godine umjesto
tog termina koristi termin ‘radničke organizacije’, primjerice, «svaka organizacija radnika
... čiji je cilj promicanje i zaštita interesa radnika». Centralno pitanje u raspravi o vojnim
sindikatima i udrugama nije sam naziv tijela koje zastupa interese djelatnih vojnih osoba
oružanih snaga, nego na koji način ispoštovati prava djelatnih vojnih osoba i službenika i
namještenika oružanih snaga, na slobodu udruživanja i okupljanja, i istodobno ispuniti
zahtjeve i legitimne uvjete koji se, s obzirom na njihovu jedinstvenu funkciju, postavljaju u
svezi s oružanim snagama.
1. Pitanja od značaja
Sloboda udruživanja sa drugima temeljno je pravo koje je jasno priznato u najvažnijim
ugovorima o ljudskim pravima, i ono podrazumijeva i slobodu pridruživanja tijelima unutar
struke i sindikatima. Kolektivne aktivnosti mogu podrazumijevati javne demonstracije ili
javne izjave kojima se zastupa zajednički interes djelatnih vojnih osoba oružanih snaga, što
su aspekti kojima smo se bavili u poglavlju 8. U poglavlju 16. razmotrit ćemo konkretna
pitanja vezana za uvjete rada. Ovo se poglavlje, međutim, fokusira na niz pitanja u svezi s
priznavanjem vojnih udruga i sindikata.
Kolektivna tijela mogu imati značajnu ulogu u zastupanju interesa svojih članova, uključujući
tu i zaštitu ljudskih prava. Vojne udruge ili sindikati mogu se zalagati za dobrobit pojedinih
članova tako što će rješavati sporna pitanja u njihovo ime, zastupati njihove interese na
različitim razinama, od razine postrojbe pa naviše, te razmatrati i voditi pregovore o
kolektivnim uvjetima službe u oružanim snagama. Njihova uloga, također, može biti značajna
u smislu posredovanja između ministarstva obrane i djelatnih vojnih osoba i službenika i
namještenika oružanih snaga u raspravama o pitanjima kao što je preustroj oružanih snaga.
Tamo gdje takve udruge postoje, njihova se priroda razlikuje od države do države. 82 Osnovne
varijacije tiču se mjere u kojoj su te udruge autonomne, njihovih veza sa vanjskim strukovnim
i sindikalnim savezima, te toga je li im zakonski dopušteno sudjelovati u štrajkovima i sličnim
aktivnostima. U državama kao što su Švedska i Njemačka, postoje neovisne vojne udruge,
koje se financiraju prihodima od članarine i koje zapošljavaju vlastito savjetodavno osoblje.
U drugim državama, kao što je Bugarska, financijska sredstva za rad udruga odobravaju
ministarstva obrane. Uobičajen je slučaj da se udruge definiraju kao tijela koja predstavljaju
profesionalne vojnike i zaposlenike pri oružanim snagama, a ne kao vojni sindikati, premda
82 Za detaljniji pregled vidi V.S. Nesterov and A.D. Pruefert, Military Unionism: The Establishment of
Professional Organisations/Trade Unions of Servicemen and their Present Position (Moscow: Ves Mir, 2006.).
65 Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama djelatnih vojnih osoba i službenika i namještenika
u oružanim snagama