Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama djelatnih - DCAF

11.2.
Vjerska obilježja i zahtjevi odore prema Vrhovnom sudu SAD-a 153
Ortodoksni Židov, istodobno i rabin, dobio je zapovijed da ne nosi jarmulku kada je na dužnosti i kada je u odori
časnika Zračnih snaga u zračnoj bazi March. Zapovijed je bila izdata na temelju propisa koji se odnosi na zračne
snage, a po kojem se odgovarajuće odobrene kape mogu nositi na otvorenom, ali da se u zatvorenim prostorima
«kape ne smiju nositi ... osim djelatnih policijskih vojnih osoba u izvršavanju njihovih dužnosti». Podnositelj
zahtjeva naveo je da to ugrožava njegovo pravo na neometano uživanje slobode vjeroispovijedi sukladno Prvom
amandmanu Ustava SAD-a.
Većinom glasova od 5:4, Vrhovni sud Sjedinjenih Država donio je odluku da to ne predstavlja povredu Prvog
amandmana, s obzirom na to da svrha navedenog propisa predstavlja legitiman vojni cilj. 154 Po riječima suca
Rehnquista, time se potiče «podređivanje osobnih preferenci i identiteta u korist cjelokupne skupne misije,» kao i
da se stvara «osjećaj hijerarhijskog jedinstva time što se nastoje eliminirati vanjske individualne razlike, osim onih
koje označavaju čin.» Od ključnog je značaja stvoriti «navike neophodne za stegu i jedinstvo» u mirnodopskim
uvjetima kako bi se spriječili problemi.
Oružane snage koje ne poduzmu korake kako bi omogućile prakticiranje religije, putem
vjerskih obreda u praksi, uspješno će odvratiti pripadnike vjerskih manjina od pridruživanja
redovitim snagama, čime će izgubiti mogućnost da obavljaju civilne dužnosti, što će rezultirati
gubitkom dostupnog kadra i stručnog znanja. To također može oslabiti lojalnost određenih
vjerskih skupina unutar zajednice koju oružane snage predstavljaju. Čak i da su navedeni
zahtjevi ‘neutralnog značenja’ (tj. da se ne odnose niti na jednu konkretnu religiju), oni ipak
predstavljaju jedan oblik neizravne vjerske diskriminacije.
Pored toga, ukoliko se vjerska sloboda shvati kao pozitivno pravo, moglo bi se reći da ona
uključuje i obvezu zaštite djelatnih vojnih osoba i službenika i namještenika oružanih snaga
od diskriminacije, maltretiranja ili uznemiravanja zbog njihova vjerskoga opredjeljenja.
Priznavanje slobode vjeroispovijedi u svim njenim aspektima stvara i određene poteškoće
koje se ne sreću kod drugih građanskih ili političkih prava. Prva se odnosi na utvrđivanje
istinitosti navoda u svezi sa slobodom vjeroispovijedi na temelju savjesti.
Jasno je da se priznavanje i omogućavanje slobode vjeroispovijedi ne bi trebalo ograničiti na
najraširenije religije, primjerice, kršćanstvo, islam, judaizam, vjerovanje Sika ili budizam (čije
su prakse i vjerovanja općenito poznati), jer bi to značilo diskriminaciju manje zastupljenih ili
novih religija. Prema ugovorima o ljudskim pravima, one imaju jednako pravo na poštovanje.
Međutim, u njihovom slučaju, djelatne vojne osobe oružanih snaga su vjerojatno mnogo
manje upoznate s osnovnim postavkama.
Drugo, u nekim državama, kao što su Francuska i Turska, sekularno je načelo zajamčeno
ustavom, dok su u drugim državama, kao što su Sjedinjene Države, crkva i država razdvojene.
U tim slučajevima postoji bojazan da bi mjere koje država poduzima, kako bi aktivno pomogla
prakticiranje vjeroispovijedi, mogle biti neustavne.
Treće, mogu se javiti i određene poteškoće zbog složenosti zadatka da se omoguće različite, a
u nekim pitanjima i proturječne, vjerske prakse. Pitanje obilježavanja vjerskih blagdana jedno
je od područja u kojem je to razvidno: ukoliko bi oružane snage dopustile slobodne dane za
sve vjerske blagdane, to bi zaista moglo negativno utjecati na njihovu operativnost.
153 Goldman v. Weinberger, Supreme Court of the United States, 25 March 1985, United States Reports, Vol.
475, 1985., p. 503.
154 Suci s izdvojenim mišljenjem tvrdili su da Zračne snage nisu dovoljno jasno pokazale zašto bi izuzetak od
propisa o nošenju odore ugrožavao vojne ciljeve.
89 Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama djelatnih vojnih osoba i službenika i namještenika
u oružanim snagama