Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama djelatnih - DCAF

egulirali uvjeti zapošljavanja.
Premda su ove konvencije formulirane tako da se odnose na sve radnike i na sve sektore, 92 one
ipak sadrže i značajne restrikcije. Članak 9. Konvencije iz 1948. godine navodi sljedeće:
Mjera u kojoj se jamstva navedena u ovoj Konvenciji odnose na oružane snage i na policiju,
određuje se državnim zakonima i propisima.
Slične formulacije javljaju se i u ostalim konvencijama (članak 5. Konvencije iz 1949. i članak
1.2. Konvencije iz 1981. godine). U pritužbama upućenim Povjerenstvu za slobodu udruživanja
Međunarodne organizacije rada koje se odnose na adekvatnost takvih odredbi, Povjerenstvo
je utvrdilo da bi odredbe koje se odnose na izuzetke trebalo tumačiti restriktivno (te se zato ne
bi trebale odnositi, primjerice, na civile zaposlene u proizvodnim pogonima oružanih snaga
ili u vojnim bankama u zemlji 93 ). Povjerenstvo je navela da bi, u slučaju nejasnoća, radnike
trebalo tretirati kao civile. 94
Jednako restriktivan pristup primjetan je i u tekstu Europske konvencije o zaštiti ljudskih
prava i temeljnih sloboda. Njen članak 11.2. navodi sljedeće:
Ovim člankom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja
uživaju djelatne vojne osobe oružanih snaga, policije ili državne administracije.
Slična ograničenja javljaju se i u članku 22. Međunarodnog sporazuma o građanskim i
političkim pravima.
Ograničenje navedeno u Europskoj konvenciji primijenilo je Europsko povjerenstvo za
ljudska prava, kako bi odbilo navode o povredi članka 11. uložene od strane radnika jedne
britanske obavještajne agencije, koji su bili ugroženi promjenom uvjeta rada, zbog kojih im
nije bilo dopušteno članstvo u sindikatu. 95 Sukladno tomu, u jednom novijem predmetu iz
Mađarske, (Rekvényi protiv Mađarske 96 ), utvrđeno je da nema povrede članka 11. u slučaju
nametanja zabrane djelatnim vojnim osobama oružanih snaga, policije i službi sigurnosti da
se pridružuju političkim strankama ili da sudjeluju u različitim vidovima javnog prosvjeda.
Navedene odluke jasno pokazuju da koncept ‘zakonitog ograničenja’ iz članka 11.2. ne znači
da će i svi domaći zakoni kojima se ograničavaju prava nužno biti sukladni Konvenciji. Tijela
Konvencije primjenjuju jedan kvalitativni test: zakonsko ograničenje mora biti predvidivo u
smislu svojih posljedica, te mora biti oslobođeno proizvoljnosti. 97
Neki su komentatori doveli u pitanje tumačenje po kojem ograničenje iz članka 11.2. može
u potpunosti ukinuti pravo udruživanja. U predmetu Rekvényi, Sud je odlučio ostaviti
otvorenim pitanje podliježe li članak 11.2. testu razmjernosti, kada se primjenjuje na policiju,
92 Primjerice, članak 1. Konvencije o kolektivnom pregovaranju iz 1981. godine: “Ova konvencija odnosi se
na sve grane ekonomske djelatnosti.”
93 Povjerenstvo za slobodu udruživanja ILO-a, izvješće broj 238., predmet broj 1279., stavak 140.a, i izvješće
broj 284., predmet broj 1588. i broj 1595., stavak 737.a.
94 Povjerenstvo za slobodu udruživanja ILO-a, izvješće broj 295., predmet broj 1771., stavak 499.
95 Vijeće sindikata državnih službenika i drugi protiv Velike Britanije, Europsko povjerenstvo za ljudska prava,
20. siječnja 1987., Decisions and Reports, svezak 50., 1987., str. 228.
96 Rekvényi protiv Mađarske, op. cit., napomena 68., str. 519.
97 Ibid., stavak 59.
69 Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama djelatnih vojnih osoba i službenika i namještenika
u oružanim snagama