Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama djelatnih - DCAF

Poglavlje 10
Prigovor savjesti na vojnu obvezu i služenje
vojnoga roka
Ovo poglavlje daje popis zakonske regulative, politika i najboljih modaliteta koje različite
države koriste pri rješavanju pitanja vojne obveze i prava na prigovor savjesti. To je pitanje
kojem države pristupaju na različite načine: dok neke u potpunosti priznaju zakonsko pravo
na prigovor savjesti bez ikakvih sankcija, u drugim osobe koje izražavaju prigovor savjesti
nailaze na nepovoljan tretman, a samo u manjem broju država to pravo nije uopće priznato.
Prigovor je savjesti pitanje koje se javlja uglavnom (ali ne isključivo) u svezi s državama koje
propisuju vojnu obvezu služenja u oružanim snagama. Nakon pregleda općih pitanja u svezi s
prigovorom savjesti, ovo poglavlje razmatra sve šire priznavanje prava na prigovor savjesti od
strane međunarodnih tijela, osobito Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe, te unutar relevantnih
ustavnih odredbi. Ostali dijelovi poglavlja razmatraju načine na koje različite države priznaju
razne razloge za prigovor savjesti, mogućnosti alternativne službe i priznavanje selektivnog
prigovora savjesti.
1. Pitanja od značaja
Mnogi ljudi imaju vjerski, filozofski ili etički prigovor na uporabu nasilja ili na namjerno
oduzimanje života, bilo od strane pojedinca ili državnih tijela koja djeluju u njihovo ime.
Povijesno gledano, takva su se uvjerenja prvobitno vezivala za skupine kao što su kvekeri
(Društvo prijatelja) ili Jehovini svjedoci, ali se sada više uopće ne ograničavaju na njih. U
jednom demokratskom sustavu, ljudi sa pacifističkim ili nenasilnim uvjerenjima slobodni
su da zastupaju i propagiraju te stavove, te da se bore da ih se i država pridržava, primjerice,
putem mirne diplomacije umjesto oružane intervencije. Nadalje, ta je sloboda priznata
zaštitom slobode mišljenja, uvjerenja i savjesti u sklopu međunarodnih ugovora o ljudskim
pravima (što se detaljnije razmatra u poglavlju 11., Religija u oružanim snagama).
Pitanje prigovora savjesti nešto je uže i osobnije od toga: ono podrazumijeva slobodu pojedinca
da postupa po svojim uvjerenjima tako što će odbiti da se pridruži oružanim snagama ili da
sudjeluje u vojnim operacijama. Prirodno je da, u onim državama u kojim se oružane snage
sastoje isključivo od dragovoljaca, osoba sa prigovorom savjesti može zadovoljiti vlastitu
savjest time što se naprosto neće prijaviti u oružane snage. Zato je značajno da u Europi
postoji tendencija ka profesionalizaciji oružanih snaga i ka odustajanju od obveznog vojnoga
roka, kao i tendencija da, tamo gdje vojna obveza i dalje postoji, trajanje vojnoga roka bude
skraćeno. Kvekersko vijeće za europska pitanja je 2005. godine izvijestilo da je 10 europskih
država ukinulo obvezno služenje vojnoga roka u proteklom desetljeću, iako je u tom
momentu obvezni vojni rok postojao u još 29 europskih država. 105 Odustajanje od obveznog
vojnoga roka znači da postoji manja mogućnost da će se osobe s prigovorom savjesti suočiti
sa sukobom između vlastite savjesti i vojne obveze.
Pitanje prigovora savjesti, međutim, ne odnosi se isključivo na države koje imaju
neprofesionalne oružane snage, s obzirom na to da se prigovor savjesti može javiti u bilo
105 Pravo na prigovor savjesti u Europi: pregled trenutačne situacije (The Right to Conscientious Objection in
Europe: A Review of the Current Situation) (Bruxelles: Kvekersko vijeće za europska pitanja, 2005.), str. 4.
74 Priručnik o ljudskim pravima i temeljnim slobodama djelatnih vojnih osoba i službenika i namještenika
u oružanim snagama