Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

Isto tako, iz klasičnog razdoblja potječe još jedan primjer kojeg navodi Jespersen (1922: 396), a koji kaže da prilikom
izgovaranja latinske zamjenice vos (2.l.pl.) govornik ispupči usne i šalje struju zraka prema sugovorniku (budući da se na njega
i odnosi ta zamjenica) dok kod izgovora zamjenice nos (1.l.pl.) to nije slučaj.
U novije vrijeme, najranije dokaze zvučnog simbolizma daju Jespersen (1922, 1933), Sapir (1929), Morris Swadesh i drugi.
Oni su se uglavnom fokusirali na vokale i to na dihotomije visoki-niski odnosno prednji-stražnji vokali. Najcitiraniji primjer i
primjer čije je postojanje dokazano i u mnogim drugim jezicima jest vokal /i/. Jespersen (1933) pokazuje da ovaj fonem
simbolizira 'malenost', odnosno da riječi koje sadrže ovaj fonem u većini slučajeva znače malen predmet, malenu osobu ili
'malenu' odnosno kratkotrajnu radnju. Ovdje je nužna jedna napomena. Kada u daljnjem tekstu kažemo da neki fonem
'simbolizira' ili 'označava' nešto, to ne znači da apsolutno sve riječi koje imaju određeno značenje sadrže taj fonem (činjenica
koje je bio svjestan i Jespersen) ili obratno, da će sve riječi koje sadrže taj fonem imati značenje iz te domene (najbolji
protuprimjer za to je engleska riječ big koja ni u kom slučaju ne znači 'malen', a sadrži takav fonem). Naprotiv, to samo znači
da će se riječ koja sadrži određeni fonem lakše ustaliti u umu govornika prema analogiji sa sličnim riječima odnosno da će
govornik prije odabrati tu riječ nego neku drugu za izražavanje određenog značenja.
Dakle, donosimo neke od Jespersenovih (1933) primjera u kojima /i/ simbolizira 'malenost'. Ove primjere Jespersen je skupio
proučavajući rječnike navedenih jezika:
riječi za 'maleno': engleski little, tiny, teeny, wee, bitsy, slim, skimpy, infinitesimal, pifling, trivial, flimsy; latinski
minor, minimus; grčki mikrós; talijanski piccino, piccolo; francuski petit, mađarski kis, kicsiny itd.
riječi za malena živa bića: engleski kid, child, chick, kitten, minikin, midget, nipper, pygmy, piccaninny; njemački
Kind; latinski filius; španjolski hijo, niňo, chico, danski pilt 'dječačić', itd.
riječi za malene predmete: bit, piece, splinter, trifle, slice, slip, twig, chip, peak, tip; talijanski picco 'vrh', nizozemski
stip 'točka'.
tvorba deminutiva i hipokoristika: engleski –y/-ie (Willy, baby, auntie), -ling (earthling), -kin; nizozemski –ie/-je
(koapje, briefje); talijanski –ino/-ina (bambino), -iglio, -icchio; španjolski -ico, -illo; portugalski -zinho/a; irski -in/-
een (Mickeen); mađarski -i (Ferencz > Feri, pajti).
Kasnije se raznim eksperimentalnim metodama (ispitivanje stavova izvornih govornika; Sapir 1929, Newman 1933 itd.)
dokazalo da se suprotno značenje, značenje 'velikosti' u tim istim jezicima uglavnom izražava pomoću vokala /a/. Odnosno,
riječi koje sadrže /a/ 'zvuče veće' od onih koje sadrže /i/ pa tako i sam vokal /a/ zvuči većim od vokala /i/. Nadalje, Jespersen
(1922: 401) donosi primjere u kojima /i/ označava nešto svijetlo (gleam, glimmer, light; njemački Licht itd.) dok se nešto tamno
i mračno simbolizira fonemom /u/ (engleski gloom, murky; njemački dunkel; latinski obscurus). U istom djelu donosi primjere
u kojima /i/ označava nešto blisko dok /a/ označava nešto daleko. Najočigledniji primjer za to su pokazne zamjenice u
engleskom (this i that), francuskom (ci i la) itd. Osim ovih odnosa, raznoraznim eksperimentima pokazano je da se /i/ i ostali
prednji vokali percipiraju kao 'svijetli', 'oštri', 'hladni', 'tvrdi', 'lagani', 'brzi', 'uski', dok /a/ i ostali stražnji vokali izražavaju
njihove suprotnosti: 'tamno', 'tupo', 'toplo', 'mekano', 'teško', 'sporo', 'široko' itd. (Sadowski 2001: 72).
3. Vrste zvučnog simbolizma
Postoje tri primarne vrste zvučnog simbolizma: onomatopeja, reduplikacija i fonestezija. Donosimo kratki prikaz svake od
ove tri vrste s posebnim fokusom na fonesteziju.
3.1. Onomatopeja
11
U školi su nas učili da je definicija onomatopeje 'oponašanje zvukova iz prirode'. Tako bi u onomatopeju spadala sva
glasanja životinja i ljudi te zvukovi koje proizvode predmeti i pojave. Fischer (1999: 123) onomatopeju još naziva i 'auditorna
ikoničnost' jer su takvi zvukovi »imitacije onoga što ljudi čuju«. Isto tako, Masuda (2007) onomatopeju svrstava u tzv. direktnu
fonološku ikoničnost jer je ono što ona označava zapravo stvarni akustički signal (riječ 'ikoničnost' ovdje koristimo kao
antonim riječi 'arbitrarnost').
Već smo rekli da je de Saussure bio čvrsti pobornik vjerovanja o arbitrarnosti znaka. Međutim, čak ni sam de Saussure nije
mogao zanemariti tako očitu pojavu kao što je onomatopeja i priznaje da je onomatopeja minimalni slučaj ikoničnosti u jeziku,
»spontani izraz stvarnosti, koje kao da nam nameće sama priroda« (2000: 126). Međutim, zbog malenog broja onomatopeji u
jeziku on ih ne smatra organskim elementima jezičnog sustava (125). Fischer (1999: 124) tvrdi da u ovoj pojavi odnos između
izraza i sadržaja nije niti odnos arbitrarnosti niti konvencionalnosti, već odnos njihovog jedinstva. Odnosno, zvuk zzzzz ne
predstavlja zujanje pčele, bilo arbitrarno bilo konvencionalno, on jest zujanje pčele samo što ga proizvodi drugi izvor.
Reay (1994: 535) daje primjer sličnosti u percepciji i transkripciji zvuka kojeg proizvodi ptica kukavica u različitim
jezicima: engleski cuckoo, francuski coucou, španjolski cuclillo, talijanski cuculo, rumunjski cucu, njemački Kuckuck, grčki
kokkyh, ruski kukuška, mađarski kakuk. Tome možemo dodati i hrvatsku verziju ku-ku. Također donosi i sličnosti u
transkribiranju ljudskih zvukova. Primjerice, izrazi za šaptanje u različitim jezicima svi sadrže frikativ /s/ ili /ʃ/: engleski
whisper, njemački wispern ili flüstern, norveški hviske, latinski susurrō, francuski chuchoter, španjolski cuchichear, ruski
šeptat', mađarski súgni, susogni, suttogni (Reay 1994: 535).
No, ove sličnosti ističu se samo kako bi se zanemarile razlike. A na ovom primjeru možemo uočiti da se onomatopejski
izrazi više razlikuju od jezika do jezika nego što si sliče. Dovoljno je samo pogledati lajanje pasa u engleskom (bow-wow),
iranskom (amh-amh) i hrvatskom (av-av, vau-vau) ili zvuk zvona u engleskom (ding-dong), njemačkom (bim-bam) ili
hebrejskom (tsil-tsul). Kako je moguće da zvukovi koji su univerzalni (jer pas se svugdje na svijetu glasa isto) imaju drugačije
izraze u različitim jezicima? Reay kaže da nijedna od ovih riječi nije savršena kopija zvukova koji postoje u prirodi jer govorni
mehanizam čovjeka ima svojih ograničenja i ne može proizvesti idealnu imitaciju 'neljudskih' zvukova. Ovo se jasno može