Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

pojmove mitološke, obredne ili apstraktne prirode, životinje, stvari, kozmičke pojave… Opscena kvaliteta psovke
proporcionalna je abnormalnosti seksualnog čina koji se psovkom nagovještava i formulira. Takva psovka je osveta za izazov,
verbalna agresija koja treba »pod svaku cijenu« nadjačati stvaran seksualni čin, uspostava vlasti koja se zasniva na
seksualnosti, što bismo mogli nazvati i »silovanje vrhovnog autoriteta«. Pervertiranost ukazuje na to da je psovka izraz tzv.
potisnutog erosa, prodiranje zakočene seksualnosti do kojeg dolazi tek kroz poremećene slojeve ljudskih odnosa, kada se oni
moraju savladati ili kada se organizam mora osloboditi grča. U okolnostima života i odrastanja na našim prostorima čovjek do
spoznaje svog erotskog bića dolazi preko zabrana. Psovka teži poremetiti odnose s onim tko je izaziva i njega teži poniziti, tako
ne može uključivati elemente koji vode skladnom odnosu (npr. sreća, ljubav).
Psovke pokrivaju cijeli čovjekov život te se ostvaruju u sinkronijskoj i dijakronijskoj perspektivi. Čovjeku se psuju
podrijetlo, njegovi rodni i društveni odnosi, potomstvo, bog… Funkcija psovke je ispoljavanje frustracije ili reakcije na neki
šok, agresivnosti, potrebe za verbalnom slobodom… S druge strane, psovka se može smatrati rasterećenjem modernog svijeta
od psihičke napetosti. Psovka je iskrena neetička obrana etičnosti. U odnosu na postojeći red u socijalnoj zajednici psovka je
apokrifna, ona dovodi do uspostavljanja poretka lažnih vrijednosti. U procesu uspostavljanja narušene pravde psovač ne dobiva
ništa, ali zato njegov protivnik gubi. Njezin je humani karakter u obrani ugroženog pojedinca, ugroženog integriteta.
Tendencija surovosti, da se do rješenja konflikta dođe stvaranjem još jedne konfliktne situacije između stranaka u sporu, daje
nehuman rezultat.
Psovačka tradicija u socijalnom okruženju poznaje tobožnju psovku, psovku uzrečicu, psovku poslovicu i raznovrstan fond
psovačkih izraza kojima se na osnovi psovačkog iskustva imenuju razne situacije, dopunjuju pojmovi svake vrste, potiču radnje
itd. Sociologija psovke je ustvari sociologija konflikta, s obzirom na to da je konfliktni govor njezin osnovni i jedini plan
komunikacije.
Psovka kao kompenzacija je psihološki čin. Javlja se u trenutku kada se ništa drugo ne može učiniti. Tada se psovka probija
kao izraz bola, neslaganja, nepristajanja, nekad i oduševljenja (ovdje se ne misli na psovke šale ili uzrečice). U drugom vidu
kompenzacije psovka daje ili nudi razrješenje svakodnevnih napetosti, pritisaka različite vrste. Frustracija se razrješava
psovanjem, kao olakšanjem koje psovač osjeća, pri čemu povodi i predmeti psovanja ne moraju biti ni u kakvoj vezi s uzrokom
frustracije. Dobar primjer su posjetitelji različitih (navijačkih) skupova gdje skrivajući se u mnoštvu ljudi, psujući opisuju sve
ono što nikada ne bi učinili u stvarnosti.
Psovka ne spada u najljepši dio jezika. Njezina poruka se može ostvariti i drugim sredstvima, na raspolaganju su veliko
bogatstvo jezika i velike mogućnosti korištenja kako ustaljenih tako i spontanih izraza. Ostvariva su refleksivna rješenja koja bi
pomogla ugroženom subjektu da formulira zahtjev i osjeti se zaštićenim u odnosu na subjekt s kojim komunicira drukčije nego
psovkom. No, ne može se odreći činjenica da u nekim socijalnim okruženjima u konfliktnim (ne)prilikama brutalnost psovke
postiže više od drugih verbalnih mogućnosti izražavanja.
Što pokazuju rezultati istraživanja?
80
Ispitanici u najvećem broju slučajeva miješaju pojmove psovka, vulgarizam i kletva ili ne znaju njihovo značenje. Puno
ispitanika psovkama smatraju samo izraze ili rečenice povezane sa seksualnošću. Određene psovke (npr. jebote) smatraju se i
poštapalicama. Ispitanice su u odnosu na ispitanike navele puno veći fond različitih psovki, a s obzirom na materinji jezik,
najviše su ih naveli ispitanici iz Bugarske i ispitanice iz Hrvatske.
Vrlo relativna je i ocjena ispitanika o tome koliko često psuju. Na osnovi odgovora prikupljenih uz pomoć anketa, ispitanici
iz Slovenije psuju vrlo često i često, dok ispitanice ponekad, ispitanici iz Hrvatske često, a ispitanice vrlo rijetko, ispitanici iz
Srbije ponekad, ispitanice često; ispitanici oba spola iz Makedonije ponekad, a ispitanici iz Bugarske često, dok ispitanice vrlo
često. Navodim najčešće odgovore. Rezultati su možda zanimljivi i s obzirom na to koliko često se psovke mogu čuti u
svakodnevici.
Nije nužno da obrazovaniji ljudi psuju manje, naime, rezultati pokazuju da je veliki broj ispitanika s diplomom naveo
onoliko psovki koliko i oni nižeg obrazovanja, ponekad i više. Izuzetak su bili ispitanici sa znanstvenim stupnjem magistra,
koji su naveli vrlo malo psovki ili nisu uopće, jer prema njihovim navodima u anketi – ne psuju. Većina psuje u afektu (kada ih
nešto iznenadi ili se nečeg uplaše), zatim iz navike (češće muškarci) te kada ih se naljuti ili su nervozni (češće žene). Situacije u
prometu su najpogodnije u smislu realiziranja sve tri mogućnosti.
Postoji mali fond psovki koje se masovno koriste. One se odnose na spolne organe (npr. kurac, pička, pizda), a
najzastupljenije psovke stranog porijekla su fuck i shit. Najčešće se radi o individualnim psovkama, posebice kada je riječ o
diskurzima ili dijalozima. Budući da je glavni cilj psovanja nekoga što više povrijediti, mašta je u tom području neograničena.
Često može uz psovku stajati i uzvik (npr. a shit).
Bez obzira na jezik, najveći broj psovki sadrži glagol jebati. Najčešći su pogrdni izrazi za muške i ženske spolne organe
(kurac, pička, pizda…). Od rodbinskih veza najčešće se psuje majku u različitim oblicima (majka, mama, mamica…). Među
hrvatskim psovkama se nalaze i one koje spominju Hitlera ili Eichmanna (npr. jebo te Hitler, jebo ti Eichmann sestričnu…).
Mlađe generacije upotrebljavaju psovke koje proizlaze iz engleskog jezika, najčešće shit i fuck, ali i kombinacije (npr.
fucking shit, fuck off…). Često se dogodi da se engleske psovke koje su često u upotrebi zapisuju po izgovoru (npr. šit, fak…).