Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

ječnike imale zemlje sa sređenijom političkom situacijom, poput Engleske, Francuske, Italije i druge, ali i one u kojima
latinski jezik nije bio službeni jezik. Prostor je Hrvatske s latinskim kao službenim jezikom tada bio pod Habsburškom
Monarhijom, višejezičnom i višeetničkom zajednicom. Na hrvatskom je području zapravo stoljećima postojala višejezičnost,
dok je bilingvizam obilježio cijelu hrvatsku kulturu do duboko u 19. stoljeće jer su se latinski i hrvatski izmjenjivali u istih
autora, npr. Marko je Marulić pisao na oba jezika. Ta će se dva jezika pojavljivati u svim rječnicima, a pridružit će im se i
drugi, talijanski, njemački i mađarski jezik. Naravno, ne slučajno. Prema jezicima rječnika, a i ostalih jezičnih priručnika, može
se iščitati geopolitička situacija zemlje o čijoj se leksikografiji govori, pa tako i o hrvatskoj. I to je samo jedan primjer kako su
rječnici svjedoci vremena.
U hrvatskoj se leksikografiji 18. stoljeća pojavljuju hrvatski, latinski, talijanski, njemački i mađarski jezik ili kao polazni ili
kao ciljni jezici. Della Bellin je rječnik talijansko-latinsko-hrvatski, Belostenčev je Gazofilacij latinsko-hrvatski i hrvatskolatinski,
Sušnik–Jambrešićev je rječnik latinsko-hrvatsko-njemačko-mađarski, a u Stullijevim se trima rječnicima izmjenjuju tri
polazna i ciljna jezika: latinski, hrvatski i talijanski. Nijedan rječnik koji je ostao u rukopisu, ali ni aneksni rječnici nemaju
drugih jezika osim tih ovdje nabrojenih. Ti se jezici obrađuju jer to traži izvanjezična zbilja. Svi rječnici imaju hrvatski i
latinski, s tim da oni pisani u Dalmaciji dodaju i talijanski jezik, dok oni pisani u unutrašnjosti i njemački i mađarski jezik, a to
se poklapa s političkim upravama tih područja. Tako je bilo i drugdje, što samo pokazuje da su rječnici ponajprije praktična
djela pisana iz praktičnih potreba. Može se spomenuti i jedan primjer iz engleske leksikografije koja je stoljećima prije pojave
prvoga englesko-arapskoga rječnika u 19. stoljeću imala brojne dvojezične i višejezične rječnika, najčešće su to bili engleskofrancuski,
englesko-portugalski ili pak englesko-španjolski. Zanimanje za orijentalne studije pojavilo se tamo tek u 19. stoljeću
i prije toga takav rječnik nije bio potreban (El-Bawdry 1986).
Spomenu li se napokon uzori i izvori hrvatskim rječnicima u 18. stoljeću, pokazat će se da je riječ o najpoznatijim
europskim jezikoslovnim djelima. Istraživanja su pokazala da je Ardelio della Bella pisao svoj rječnik Dizionario italiano,
latino, illirico pod snažnim utjecajem Cruscina Vocabolarija, a taj je utjecaj očit u donošenju citata iz hrvatskih književnih
djela kojima se služio za potvrde. Della Bella je građu potvrđivao hrvatskim književnim djelima iz 16, 17. i 18. stoljeća pa je
prema tomu po tipologiji to povijesni rječnik. Ako se prema Merkinu (1986) uzme u obzir da prvi pravi povijesni rječnici
nastaju u 2. polovici 19. stoljeća, a da se počeci takva tipa rječnika u Velikoj Britaniji počinju nazirati početkom toga istoga
stoljeća, možemo reći da je Della Bellin rječnik čije prvo izdanje izlazi već 1728. godine podosta moderan. Uz Cruscin se
rječnik Della Bella koristio i Galesinijevim rječnicima, a istraživanja su pokazala da se koristio i nejezikoslovnim djelima tada
poznatih europskih učenjaka (Sironić-Bonefačić 1990). Ivan Belostenec kao autor Gazofilacija (1740) u svom je predgovoru
spomenuo autore čijim je imenima opravdavao svoje postupke u rječniku. Riječ je o Konradu Gesneru, švicarskom
prirodoslovcu i bibliografu, a smatra se da se koristio i Calepinovim preradama te latinsko-njemačkim rječnicima Johanna
Friesa, Adam Friedricha Kirscha i Georga Matije Königa (Dukat 1923). Dvije godine nakon Belostenčeva rječnika izlazi
Sušnik–Jambrešićev Lexicon latinum interpretatione Illyrica, Germanica et Hungarica locuples. Istraživanja su pokazala da su
se autori, kao i Belostenec, poslužili nekim Calepinovim izdanjem rječnika te latinsko-njemačkim rječnikom već spomenutoga
Kirscha (Dukat 1925, Žepić 1992). Dokazano je i da je izvor mađarske građe bio mađarski rječnik Franje Papaia Pariza
(Nyomárkay 1992). Stoljeće završava trima rječnicima Joakima Stullija. On je sam dao popis literature kojom se služio pri
izradi, a riječ je o više od 150 domaćih i stranih djela. Među ostalim, koristio se stranim slavenskim gramatikama (na primjer
slovenskim, poljskim i češkim), mnogim slavenskim rječnicima, što potvrđuju i brojni slavenizmi u rječničkoj građi, drugim
europskim rječnicima te drugim djelima poput Janua linguarum reserata slavnoga češkoga pedagoga Jana Komenskoga
(opširnije u Jernej 1984).
Ovim se vrlo sažetim pregledom pokazuje na koje su se europske uzore ugledali hrvatski leksikografi 18. stoljeća. Načelno
se može reći da se to ugledanje sastoji u ovom: autori ili doslovno preuzimaju građu iz stranih izvora, dakle prepisuju riječ po
riječ, ili preuzimaju natuknicu s neznatnom promjenom, skraćuju je ili proširuju. Istraživanja su pokazala i da se hrvatski
leksikografi nikad nisu služili samo jednim djelom ili autorom, uvijek s više njih pa su djelo zapravo kompilirali. U većini
slučajeva ipak nije riječ o slijepom prepisivanju od svojih uzora, već o promišljenom preuzimanju pri čem vode računa i o
svojim čitateljima. Ne manje važno, ugledanje na strane autore pokazuje se i kao stvar prestiža. Autori se često u samim
djelima pozivaju na najpoznatija imena struke svoga vremena kao na autoritete čime pojačavaju važnost svojih tvrdnji u
djelima. Tako posredno pokazuju i svoje obrazovanje, ozbiljnost i svijest o tome što je tada najaktualnije u području kojim se
bave.
Zaključak
19
Već spomenute autorice Tafra i Fink (2008) postavile su dva kriterija koja trebaju odrediti što čini hrvatsku leksikografiju.
Prvi je primijenjen na razdoblje do 1918, a drugi nakon 1918. Prema njima ako je u djelu zastupljen hrvatski leksik, djelo
pripada povijesti hrvatske leksikografije, a to vrijedi ako je riječ o djelima nastalima do 1918. Taj je kriterij jedini logičan za to
razdoblje jer, kako autorice objašnjavaju, ne može se uzeti ni autorski (mnogi autori nisu bili Hrvati), nacionalni, ni teritorijalni
kriterij. Polazeći od njihova kriterija, a imajući na umu da su svi naši rječnici do Akademijina dvojezični i višejezični, proizlazi
da su svi naši rječnici i dio drugih europskih nacionalnih leksikografija, ponajprije talijanske, njemačke i mađarske. Može se
reći i da su dvojezični, hrvatsko-latinski rječnici dio europske kulturne baštine jer je latinski jezik, uz to što je bio službeni jezik
na hrvatskom teritoriju do gotovo sredine 19. stoljeća, bio mnogo stoljeća i jezik Europe, odnosno lingua franca. To je jedan
mogući kut gledanja doprinosa hrvatske leksikografije europskoj.
Europska kulturna baština izrasla je iz antičkoga naslijeđa koje, među ostalim, čini filozofija, književnost, jezik i umjetnost.
Dva su glavna jezika, grčki i latinski, prisutni u hrvatskoj kulturi. Jedan više, drugi manje. Latinski je dio hrvatske kulture u
mnogo aspekata. Bio je službeni jezik do polovice 19. stoljeća, bogata je književnost, koja se svrstava u sam vrh europske
književnosti, i ne samo književnost, napisana na latinskom, a tu su i brojni jezični priručnici, od gramatika do rječnika, u
kojima je zapisana povijest hrvatskoga jezika i jezikoslovlja, a koja je nastala na tradiciji latinskoga jezika, kao što je uostalom
nastala i u većini Europe.
Pri pisanju svojih djela mnogi su istraživači pokazali kojim su se sve djelima autori rječnika služili pri sastavljanju svojih
djela. Imajući na umu riječi Reinharda Hartmanna (1986) "the most dictionaries have forerunners, and all have imitators; an