Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

117
Kristina Posilović
Filozofski fakultet u Rijeci
kristina.posilovic@gmail.com
Groteskni animalizam u Vetranovićevu Pelegrinu
ABSTRACT: Since the unfinished allegorical-peregrine epic Piligrin was at the same time a notable piece of renaissance literature and a piece imbued with
Middle Ages symbolics and emblems, it has long been considered an epic whose “allegory of journey follows the medieval peregrine visions and Dantean
theme of spiritual purification and of possible salvation”. However, since the epic intertwines both reality and dreams, it is clear that Piligrin is, in both form
and content, a work of manneristic literature.
Keywords: mannerism, grotesque, animalism, desire, the unconscious
O Vetranovićevu epu Pelegrin mnogi su teoretičari književnosti raspravljali pokušavajući ga klasificirati kao
srednjovjekovnu alegoriju ili pak kao djelo manirističke književnosti. Taj ep, u 4374 dvanaesteraca, zbog svoje slojevitosti
postao je tako predmetom brojnih plodonosnih rasprava pa ćemo se u radu baviti iščitavanjem mogućeg značenja životinjskih
elemenata u epu, u psihoanalitičkom ključu.
Alegorijsko-peregrinacijski ep Pelegrin bio je značajno djelo renesanse književnosti, istovremeno prožet
srednjovjekovnom simbolikom i emblematikom. Milorad Medini je simboliku i alegoriju pokušao razriješiti u kršćanskoteološkom
ključu pa se dugo vremena smatralo da je to ep koji “alegorijom putovanja slijedi medievalne peregrinacijske vizije i
danteovsku temu o čišćenju duše i mogućem spasu”. (Fališevac 1997: 11)
No na činjenicu da stvari nisu baš tako jednostavne ukazali su Pavao Pavlićić i Nikica Kolumbić u svojim analitikama. S
obzirom da se u epu vješto isprepliću realnost i snovi bilo je jasno da je Pelegrin na formalnom i na sadržajnom planu djelo
manirističke književnosti pa Vetranović, iako je bio vrstan poznavatelj renesansne književnosti, nije odolio stvarnost prikazivati
kao svojevrsni simbol svijeta tako da su sve slike i opisi u epu nemotivirani bilo kakvim ciljevima. (Kolumbić 1980: 289-290)
Manirističko opredjeljenje epa može ukazivati i na to da je Vetranović dao blagu prednost umjetničkom ostvarenju i umjetnom
doživljaju pred prirodnim jer je htio čitatelje iznenaditi. (Curtius 1998: 301)
U vrijeme kada je ep nastao, situacija u Dubrovniku nije bila nimalo sjajna. Turci su se polako približavali Zapadu, a
Vetranović je, iako je živio samostanskim životom, bio svjestan društvene i političke krize u zemlji, a bio je i duboko razočaran
što je Crkva polako “tonula” u svojoj raskalašenosti. (Švelec 1959: 182) Znao je Vetranović da pojedinac ne može promijeniti
događanja u svijetu pa su njegova loša raspoloženja zbog osjećaja nemoći i razočaranja često prelazila u nadasve mistična
stanja koja se najbolje očituju u Pelegrinu. (Švelec 1960:388) Zato se može reći da je Pelegrin makar jednim dijelom ilustracija
njegova promišljanja i doživljavanja života. (Kravar 1980/81: 324) Njegovim se najboljim stihovima smatraju upravo oni u
kojima opjevava “tugu vlastitoga odlaska, kada mrzi ljude i kada im prijeti posljednjim sudom”. (Novak 2003: 48)
Iako je pribjegavao subjektivnosti u epu Vetranović nije zaboravio ni na korištenje brojnih referenci pomoću kojih je
uspostavljao književni odnos s Marulićem, Hektorovićem i Zoranićem dok je u ep unosio i neka stalna mjesta iz usmene
književnosti kao što je narodna poslovica. (Matanović 1988: 232-234)
Zanimljiv je Vetranovićev nekonvencionalan odnos prema tradiciji, a problemi u odnosu prema tradiciji mogu se
klasificirati u tri skupine: u fabularne, smisaone i poetičke. (Pavličić 2007: 24)
Fabularni su problemi uvjetovani time što se ep djelomično naslanja na tradicionalni tip priče dok u svome dubljem sloju
odstupa od njega. Tradicionalni model je pelegrinacija čiji je obrazac svodiv na putovanje hodočasnika od vlastite kuće prema
nekome svetom mjestu na koje želi stići, a gdje pritom susreće različite likove i životinje. (Pavličić 2007: 26) Mada Vetranović
prihvaća ovaj model, on od njega već na samome početku odstupa, jer Piligrin nema određenoga cilja, on ne zna kuda ide i gdje
će stići. Nadalje, u pelegrinacijskoj se priči zbivanja nižu od “manje važnih spoznaja do onih važnijih dok u Vetranovića uzroci
događaja nisu vidljivi i među događajima nema hijerarhije”. (Pavličić 2007: 26- 27)
Vetranović u svome epu izravno aludira na Dantea ukazivajući na mogućnost da je Piligrinovo hodočasničko putovanje
zapravo alegorijsko. (Pavličić 2007: 27) No Pelegrin se ne da tumačiti uz pomoć tradicionalnih pravila alegorizacije jer sama
fabula nema kauzalnosti, tj. radnja na trenutke “teče ponekad vrlo brzo, a pojedinačni motivi nemaju jasnoga odnosa prema
cjelini priče”. (Pavličić 2007: 27-28) Drugi problem nemogućnosti alegorizacije jest da to što se zbiva nema određenoga
kozmološkoga mjesta, a ne zna se kako se šuma u kojoj se Piligrin našao odnosi prema mjestu gdje je on do tada živio. U
Dantea su pak lokacije pakla, čistilišta i raja, jasno naznačene. (Pavličić 2007: 28) Kako likovi i zbivanja na prvi pogled “imaju
neko preneseno značenje koje se kasnije pokazuje da ipak ne postoji, možda se u slučaju ovoga epa ne radi o alegoriji, već o
pseudoalegoriji”. (Pavličić 2007: 55)
Mnogi likovi u epu imaju porijeklo u antičkoj mitologiji i(li) književnosti, no nije posve razumljiva njihova funkcija (poput
Dijane, Junone ili Tirene). Moguće je da su antička božanstva dala “zakonitosti svijetu” u kojemu se Piligrin našao. (Pavličić
2007: 28) No kazne koje dobiva nisu u skladu s antičkim svijetom, više su simbolične i bliže su stoga kršćanskom mišljenju.
(Pavličić 2007: 29)
Na početku epa, u danteovskoj maniri, u božićnoj noći, Piligrin se osjećao tužno te je poslao svoju svijest u svijet da istraži
postoji li na svijetu neko mjesto gdje bi čovjek mogao živjeti sretno. Kada se svijest vratila s puta, rekla mu je da takvo mjesto
na postoji. Ipak Piligrin je nije poslušao pa se uputio u svijet, zajedno sa sviješću, u mijehu koji je nosio na ramenu. Uskoro su
mu se misli razbježale iz mijeha i tada nastaje problem, a to je da je Vetranović htio Piligrina prikazati kao figuru koja nema
svjesnu orijentaciju i koja ne može samostalno rasuđivati što je bilo potpuno u suprotnosti sa slikom hodočasnika iz
srednjovjekovne književnosti. (Kravar 1980/81: 318)
Nakon što mu se misli razbježaše iz mijeha, one bijahu pretvorene u mrave. Mravi se u epu nekoliko puta spominju što
može simbolizirati misli koje se ne mogu potisnuti. Mravi zatim započinju gristi mijeh koji može označiti podsvijest što očituje