Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

115
obiteljskim okolnostima koje su rezultat zalaganja žena, dok s druge strane ženin utjecaj na muškarca može spriječiti njegove
loše postupke.
Iako će suprotstavljanje muškog i ženskog principa odnosno razuma i osjećaja ostati glavni okvir i kasnijih tekstova vezanih
uz temu žena, neizostavan element bit će i pokušaj njihovog ujedinjavanja. Autor teksta »Gdĕ je sloga, tu je i božji blagoslov«
I. Steić govoreći o ljudskom društvu kao prvo takvo društvo navodi upravo ženu i muškarca koji se sjedinjuju u braku. Brak
mora biti temeljen na ljubavi, jer ona rađa međusobnu slogu, a time je i život ugodniji, pa će pritom pisac dati kritiku samcima
za koje smatra da se teže nose s tegobama na životnom putu od onih u bračnim savezima. Da brak nije jednosmjerna potreba
već nužnost obaju sudionika kako bi se ispunio »pravi i sveršen život«, iznijet će autor: »Žena sama, bez mužke strane, slaba je:
njein je život verlo prazan i ubog, kad se o njem i mužka osoba nestara. Ali kakov je i mužkom život, kad ga ženska pola
nenĕguje i nepodpira!« (Steić 1836: 198). Samorealizacija pojedinca koja je u potpunosti moguća samo kroz zajednicu, u ovom
slučaju bračnu, u hrvatskom narodnom preporodu bit će uzdignuta na višu razinu i pripisat će joj se širi pojam zajednice –
zajednica naroda. Tako će se i u napisima o ženama ženskom spolu dodijeliti posebna dužnost u odgoju koja će se tumačiti kao
aktivan odnos prema narodu i domovini odnosno njihovom očuvanju. U prvospomenutom članku autor će ponavljajući važnost
žene za cijelo čovječanstvo navesti njezinu ulogu majke koja odgojem usađuje duh narodnosti kod svoje djece, a kćeri obvezuje
da nastave istim putem – »sena odhrani devojku, koja mladencza na oszlobodyenye domovine podbode« (Anonim 1835: 12).
Time se implicira ono o čemu će kasniji tekstovi govoriti, a to je spremnost žene da podnese žrtvu u ime višeg cilja –
domovine, pa čak i ako će to značiti gubitak muških članova obitelji. Onaj narod kojim dominira takav profil žena,
»velikoszerchne Domorodkinye« (Anonim 1835: 12), smatra autor, sretan je narod.
O žrtvama koje podnose žene za svoj narod opširno je pisao anonimni autor u članku u pet nastavaka »Historičko ogledalo
ženah« kao poticaj hrvatskim čitateljicama da se ugledaju na primjere žena iz povijesti i pridonesu vlastitom narodnom
probitku. Sadržajna usmjerenost teksta naznačena je u prvoj rečenici: »I žena je član dèržave, – i njoj se pristoji, dapače i
njezina je dužnost, da udionica bude brigah za korist i blagoslov obćenite domovine« (Anonim 1840: 142). U onim društvima,
naglašava autor, gdje žena nije ravnopravan član, vlada moralna i duhovna izopačenost bez unutarnje stabilnosti države (za
primjer svoga doba navodi Mongole i Turke) dok poligamija negira mogućnost supružničke i roditeljske ljubavi. Posebnu
kritiku upućuje društvima gdje se žena prezire, a još veću onima gdje se taj prezir »u nĕku uljudnost i izvanjska štovanja krije i
zamata« (Anonim 1840: 142). No, Iako je glavnina članka posvećena pričama o hrabrim ženama kroz povijest, u prvom,
uvodnom, dijelu autor će se zadržati na temeljitoj analizi ženske naravi koja može i morala bi djelovati na narodno blagostanje.
Pisac je svjestan da materijalna oskudica zatire duhovnu dimenziju čovjeka, ali iako će navesti nekoliko slučajeva kada je
duhovna snaga nadvladala siromaštvo, on će svoje razmatranje o ženama usmjeriti k onima koje ne moraju brinuti o osnovnim
egzistencijalnim potrebama. No, i takve žene mogu zastraniti u svojim nastojanjima za duhovnom ili intelektualnom
uzdignutošću. Autor će ih razdvojiti u dvije skupine, a obje obilježava udaljavanje od osnovne karakteristike koja ih izdvaja od
muškaraca – »dĕčinske one poetičke bezazlenosti i blagosti, koja je, ako se u slobodnoj samostalnosti razvije, najlĕpši ures
ženskoga sèrdca« (Anonim 1840: 143). U prvu će skupinu svrstati žene koje silno kontroliraju ili pokušavaju kontrolirati sve
što ih okružuje odnosno život uopće, dok će u drugu svrstati žene koje su dobre i mile, ali poluučene, koje su životne smjernice
preuzele iz sentimentalnog štiva čime su izgubile samostalnost karaktera. No, ove će druge možda pridobiti »boljega muža«
(Anonim 1840: 143), što se ponovno može dovesti u vezu sa spomenutom idejom o samorealizaciji kroz brak, ali i
nagovještava problematiku o izobrazbi žena, usko vezanu uz bračnu ulogu supruge i domaćice, gdje je obrazovanje shvaćeno
kao jedan od preduvjeta za brak – bolje obrazovanje jamči i bolju ženidbenu ponudu. Međutim, načela kojima se taj dio žena
vodi nisu rezultat prirodnog duhovnog rasta temeljenog na vlastitim promišljanjima i čuvstvima, već su bez kritičnosti preuzeta
iz drugih izvora, pa ih se time ne može smatrati ni dugovječnima niti plodonosnima što, autor smatra, nije pak odlika samo žena
svoga vremena nego čitavog društva, a kritiku će također uputiti brojnim članovima hrvatskoga društva koji ne mare za
domovinu. Autor pritom radi odmak od spomenute uvriježene podjele rodnih uloga gdje je briga za domovinu isključivo muška
obveza, pa iako će ponoviti ideje iz prethodnih članaka o ženskom djelovanju kao putu prema savršenstvu čovječanstva i
ženskom implicitnom utjecaju na razvoj društva i naroda, on će aktivirati ženski udio u pitanjima vezanim uz narodnost, pa čak
pretpostavljajući i mogućnost polaganja života za viši cilj. Iako priznajući da su takvi primjeri rijetki, iz posljednjeg će
tisućljeća izdvojiti primjere Jeanne d'Arc i Charlotte Corday kada su žene čak stale na oružje kako bi donijele dobrobit svom
narodu, a nauštrb vlastitog života. No, najviše će pozornosti posvetiti povijesno udaljenijem prostoru – Sparti gdje je žena bila
posebno cijenjena te se njezin utjecaj protezao na sve sfere javnog i privatnog života. U tri nastavka govorit će o najvažnijim
događajima iz povijesti Sparte gdje su žene, plativši na kraju i životom, odigrale odlučujuću ulogu u očuvanju svoga gradadržave.
Autor će se posebno zadržati na odgoju kao ključnom za uspjeh spartanske države tijekom čega su se od rođenja jačali
kako duh tako i tijelo tako da se »gadna svojevoljnost, i odtuda izvirući plač u nježnih persih dĕce njihove ne ukoreni«
(Anonim 1840: 146) dok će na više mjesta istaknuti upravo majke kao one koje su muževe i sinove vodile u bitke, vraćale ih na
ratišta, pa ih se čak i odricale u slučaju njihova bijega. U prilog tome pisac će u tekst inkorporirati stih pjesme majke upućene
odbjeglom sinu ili citat Spartanke koja po vijesti o smrti sina »veselo nastavi: zato sam ga rodila, da bi bilo jednoga, koi bi za
domovinu umrĕti znao« (Anonim 1840: 149). Za razliku od prikaza kolektivnog duha Spartanaca i Spartanki koji su
podjednako zauzeti za održanje svoje države, autor će iz rimske povijesti, ne negirajući pak poštovanje Rimljana prema
ženama, izdvojiti primjere pojedinačnih žena koje su podnijele neku vrstu žrtve zbog više svrhe. Svi primjeri, prema autoru,
trebaju sadašnju generaciju potaknuti na slična djela koja će budućim naraštajima ostaviti u trajno nasljeđe, pa će istovremeno
kao završni dio teksta svoje namjere pretvoriti u izravan poziv ženama svoga doba da se priključe preporodnim aktivnostima
pritom aktualizirajući čitav tekst još jednom kategorijom – jezikom, koji u 19. stoljeću neraskidivo prati pojmove naroda i
nacije.
I ostali tekstovi koji govore o ženama ili su direktno upućeni ženama ići će u istom smjeru. Narodnosno određenje
neodvojivo je od onog jezičnog, prihvaćanje hrvatskog jezika povratak je korijenima nacionalnog identiteta i njegovo
oživljavanje, pa su pokušaji uvođenja narodnog jezika u svaki dom nužni za uspjeh i opstanak preporodnih ideja. Potpuno
nepoznavanje ili slabo znanje hrvatskog jezika kod viših staleža u izravnoj je vezi s odgojem i obrazovanjem koje se odvija na
2