Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

upamtiti sve što čini, a pogotovo što ne čini? Nadam se da ovo neće zazvučati tako kao da ja zagovaram smrt kao rešenje. Ne!
Daleko od toga. Užasavam se smrti. Mislim da sam to već napomenuo. Pišem o nestajanju samo zato što ga se plašim i što se
nadam (onako kao što se nadam da ću ponovo sresti Lunu) da bi to nestajanje moglo nekim čudom da nestane. Pa zašto onda
pišem? Pišem, jer ti je taj život koga se grčevito držim, dosadan, ispunjen gađenjem, skučenošću i strahom od smrti.
Pokušavam da se borim. Unutar života nema rešenja. Nema i tu se ništa ne može učiniti. (Basara 2006: 77)
Biće diskursa
Roman Kinesko pismo Dobrivoje Stanojević u svojoj studiji „Forma ili ne o ljubavi“ (Stanojević 1985) karakterizira kao
roman u kojem se umjesto pričanja o događajima događa pričanje. Žanrovska dinamičnost ovoga romana pojačava se nizom
fragmenata, kratkih priča koje su vezane raspravom o nestajanju. O Kineskome pismu Sava Damjanov u eseju „Kinesko
ogledalo nestaje by night, ili 'kako' strefiti afričkog pingvina“ (Damjanov 1990) piše kao o „romanu“ – navodnici uz termin
roman dovode u pitanje opravdanost takvog žanrovskog tretmana ovoga teksta – čiji je glavni lik varijabilan, lišen identiteta.
Nedostaje mu osnovna odrednica identiteta: ime. Isprva se lik zove Fric, ali već u drugoj rečenici romana saznajemo da se nije
tako zvao jučer. Poslije nekoliko dana on više nije Fric, nego Fin, odnosno Fi, potom je Salajdin Bejs, da bi onda opet bio Fric.
I tako dalje. Na kraju ostaje dvojba zove li se on uopće nekako i postoji li kao konstantna jedinka. U romanu svi likovi
figuriraju kao neodređena, neizdiferencirana, fluidna i varijabilna smjesa govora. Oni nisu jasno vremenski-prostorno situirani,
a zbivanja u koja su uključeni mogu se čitati i kao digresije i kao važni dijelovi temeljne radnje, koja je također varijabilna,
naglašava Damjanov. Centralna formula Basarine prozne strukture, prema Damjanovu, jest paradoks. Iskazi paradoksalnog
karaktera u njegovoj prozi zadobivaju status nove literarne konvencije. Postignuće ovakvoga diskursa ne ostvaruje se samo
uspješnim konstituiranjem iskošene perspektive i efektima iznenađenja. Paradoksalnim iskazima postiže se negacija tekstualnih
entiteta – ti iskazi su u službi sveopćeg nestajanja, što je jedan od opsesivnih momenata u prozi ovog autora. Neprestano se
dovodi u pitanje i poriče ono što je prethodno u jeziku konkretizirano kao predmetni sloj ove proze. Paradoksalni diskurs,
također, doprinosi formiranju ironijsko-parodijske vizure, koja je postala prepoznatljiv znak Basarinih tekstova (kako proznih,
tako i esejističkih), kao i humorističkog tona. Formula paradoksa usko je vezana uz još jedan važan aspekt Basarine proze:
odnos prema jeziku i praksa koja iz takvoga odnosa proizlazi. U osnovi takvoga odnosa, prema Damjanovu, stoji paradigma
koja se može odrediti kao doslovno shvaćanje jezika, odnosno doslovno poimanje metaforičnosti jezika iz koje proizlazi
tekstualna realizacija doslovnog smisla pojedinih sintagmi.
Jedan od najuočljivijih kodova Basarine proze jest metatekstualnost, koja se najčešće realizira direktnim iskazima o
književnom tekstu: promišljanjem postupka, autopoetičkim pojašnjenjima, raskrinkavanjem književne tehnike, teorijskim
komentarima, raspravom o poetičkim problemima itd. Basarina proza u određenom smislu govori o ničemu. U njoj nema
koherentne značenjske usmjerenosti. Uspostavljena tekstualna zbilja poriče se i podvrgava destrukciji.
Linda Hutcheon u svojoj knjizi „Poetika postmodernizma“ (Hutcheon 1996) primjećuje da su suvremeni teoretičari svih
političkih uvjerenja ukazali na to da je tema subjekt u modi i u kritici i u književnosti. Jameson, primjerice, fragmentaciju i smrt
subjekta naziva pomodnom temom suvremene teorije, koja obilježava kraj autonomne buržoaske monade ili ega ili
individualnog. Podudaranje idejnih interesa kritike i umjetnosti i njihovo zajedničko usredotočavanje na ideološku i
epistemološku prirodu ljudskog subjekta označava točku presijecanja koja bi mogla odrediti postmodernističku poetiku; to je
točka izazova svakoj estetskoj teoriji ili praksi koja pretpostavlja sigurno, samopouzdano stanje subjekta ili ga potpuno
izostavlja. Decentiranje pojma subjekta (filozofsko, „arheološko“ i psihoanalitičko) izveli su, ističe Hutcheon, Derrida,
Foucault, Lacan – međutim, decentrirati ne znači ujedno i poreći. Subjekt je neizbježan, a pronaći mu mjesto znači prije svega
priznati mu razliku, a potom i ideologiju.
Naglasak koji metafikcija stavlja na iskazivanje, subjektovu upotrebu jezika i višestruke kontekste u koje se ta upotreba
smiješta usklađen je na razini teorije s pragmatikom, analizom diskursa i teorijom govornih činova. Benveniste (Benveniste
1975) artikulira posljedice čina iskazivanja samoidentifikacije kroz jezik vezano za definiciju subjektivnosti kao sposobnosti
govornika da sebe postavi kao subjekt. Subjektivnost je, dakle, temeljna osobina jezika – čovjek sebe ustanovljava kao subjekt
u jeziku i kroz jezik zato što samo govor zasniva pojam „ja“ u stvarnosti. Ovakvo shvaćanje subjektivnosti ima snažan utjecaj
ne samo na svaku opću teoriju subjekta, nego na svaki pokušaj da se protumači subjekt u književnosti.
Bibliography
138
Barthes Roland (2004), Užitak u tekstu. Varijacije o pismu. Zagreb, Meandar.
Basara Svetislav (2006), Kinesko pismo. Beograd, Centar za ravnotežu.
Benvenist Emil (1975), Problemi opšte lingvistike. Beograd, Nolit.
Damjanov Sava (1990), Šta to beše „mlada srpska proza“?. Novi Sad, Književna zajednica Novog Sada.
Foucault Michel (2001), Qu'est-ce qu'un auteur. Dits et écrits I. Paris, Gallimard, 174-187.
Hutcheon Linda(1996), Postmodernističko predstavljanje. Beograd, Književna kritika, XXVII, 45-67.
Hutcheon Linda (1996), Poetika postmodernizma. Istorija, teorija, fikcija. Novi Sad, Svetovi.
Kordić Radoman (1990), Postmodernističke paralogije. Proza Svetislava Basare. Beograd, Književna kritika, XXI, 2, 125-155.
Srebro Milivoj (1983), Estetski svrhovita shizofrenija. Beograd, Vidici, 4-5.
Srebro Milivoj (1985), Razaranje „pisma romana“. Novi Sad, Letopis Matice srpske, 435, 6, 991-994.
Stanojević Dobrivoje (1985), Forma ili ne o ljubavi. Beograd, Književna omladina Srbije.