Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

Dubravka Bogutovac
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
dbogutov@ffzg.hr
Tehnike čitanja subjekta u romanu Kinesko pismo Svetislava Basare
136
ABSTRACT: The article discusses the technics of reading the subject in the novel Chinese Letter by Svetislav Basara, contemporary Serbian author. The
narrator of the novel Chinese Letter undertakes the status of the letter as the subject of narration. In this way the logic of the letter determines the logic of the
narrative reality. The question of the analysis is: what happens with the subject that represents itself, as well as with the idea of the centralized subjectivity, if
the term of the centre is challenged in postmodernism?
Keywords: subject, letter, narration, representation
Recimo, pojednostavljujući (i uza sav rizik koje takvo pojednostavljivanje nosi) da pismo sadrži tri osnovne semantičke
odrednice: 1⁰ To je manualna gesta, koja se suprotstavlja vokalnoj gesti (to bismo pismo mogli nazvati skripcijom, a njezin
rezultat skripturom). 2 ⁰ To je pravni registar neizbrisivih tragova, namijenjenih pobjedi nad vremenom, zaboravom, greškom,
laži. 3⁰ To je beskrajna praksa u kojoj se angažira čitav subjekt, i koja se samim tim suprotstavlja pukoj transkripciji poruka.
Pismo tako ulazi u opoziciju čas s govorom (u prva dva slučaja), čas s pismoznanstvom (u trećem slučaju). Ili, još bolje: ono
je, već prema uporabama i filozofijama, gesta, zakon, naslada. (Barthes 2004: 61)
Logika iskošenosti
Povodom prve Basarine knjige, Priče u nestajanju, Milivoj Srebro naznačio je u tekstu „Estetski svrhovita shizofrenija“
(Srebro 1983) neke od osnovnih poetičkih odlika koje čine podlogu i njegovog romana Kinesko pismo: pri umjetničkoj
transpoziciji uvjetno označene „stvarnosti“, kao i pri komponiranju teksta, Basara se služi specifičnim postupkom izokrenute
logike kojom ostvaruje neočekivanu devijantnu projekciju narativne slike, očuđuje proznu situaciju i domašuje meta-stvarnost.
Vanjski svijet za Basaru (odnosno njegov narativni ekvivalent, kako ga označuje Srebro) ne postoji – on je samo slobodna
pretpostavka-hipoteza subjekta, njegova introvertizirana refleksija.
Ovakvo izokretanje perspektive, pomicanje fokusa opažanja svijeta i očuđivanje narativne slike pripovjedač/protagonist u
romanu Kinesko pismo imenovat će svojevrsnom „filozofijom iskošenosti“ koja relativizira ili čak negira zakonitosti izgrađene
na principima logike i kauzaliteta. Ukidanje logičkih uvjetovanosti u svijetu koji je vlastita projekcija iskaznog subjekta
proizlazi iz njegovog dubokog skepticizma, iz sumnje u vlastiti ontološki i egzistencijalni status: „Iako ono što sumnja, postoji
upravo kroz tu sumnju kao oblik manifestnog aktiviteta, ono se istovremeno i poništava, jer ne iznalazi sopstvenu rezonanciju u
svetu van sebe. Otuda Fric, glavni lik romana, i može zaključiti da 'nikad ništa nije ni postojalo osim moje vizije, a čitav
košmar postojanja je bio samo podmukla zavera čula'“. (Srebro 1985: 991)
Tekst se u tom smislu ne tretira kao mogućnost leksičke i grafičke konkretizacije svijeta, nego kao sam svijet izvan kojega
ne postoji ništa: svijet se svodi na isključivu egzistentnost pisma. „Filozofija iskošenosti“ na planu (dez)organizacije
romanesknog teksta uvjetuje raspad narativnog pisma, pa se tako tekst razara u niz fragmenata. Inzistira se na proizvoljnosti i
kontradikciji komponiranja, kao i na apsolutizaciji rukopisa koji potčinjava subjekta naracije. Isticanje relativne autonomije
fragmenta u sklopu šire strukture dovodi do opovrgavanja kauzalne uvjetovanosti proznog niza, kao i do poništavanja funkcije
konteksta; ovakvim postupkom sugerira se vizija dezorganiziranog svijeta u kojem egzistira subjekt obilježen destrukcijom.
Nasumično komponiranje i redukcija cjeline na fragment izaziva razaranje pisma, koje se podvrgava semantizaciji –
manifestira se kao tekstualni refleks svijeta koji se raspada. U tom smislu možemo reći da Basarina proza, unatoč tome što
nastaje poništavanjem tradicionalnog koncepta književnosti zasnovanog na mimezisu, afirmira taj koncept na paradoksalan
način: tekst postaje odraz prikazivanog svijeta kroz negativnu konstrukciju.
„Postmodernistički tekst se prirodno razlaže. Na kraju se suočavamo s brižno sastavljenim pismom. Ono je gospodar priče,
označitelj koji rađa ono što nije tu; rađa pripovedača, fiktivnog gospodara priče, lakanovski rečeno, pismo je subjekt
pripovedača, označitelj gospodar, čija beseda naznačuje šta treba razjasniti“ – rečenice su kojima Radoman Kordić (Kordić
1990: 125) otvara svoju raspravu o prozi Svetislava Basare. Navest ćemo neke postavke ove studije koje su nam važne za
analizu: prije svega, pozivanje na Lacanov koncept subjekta koji stvara novu prisutnost u svijetu činom imenovanja, čime
uvodi prisutnost simultano produbljujući odsutnost. Roman Kinesko pismo se u tom smislu može čitati kao produbljivanje
odsutnosti, koje valja shvatiti kao metaforu performativnosti. Ono što se pokazuje nestaje iz onoga što se predočava – u
Basarinoj prozi dramatiziran je gospodar priče, koji priču priča negdje u rupi realnog. Sljedeća značajna primjedba koju Kordić
daje jest diferenciranost ekscentričnog subjekta i pripovjedača u Basarinoj prozi. Kordić primjećuje da se ponekad, iz
psihoanalitičke perspektive, mogu jasno razlučiti njegovi graditeljski potezi od subjekatskog upisivanja u tekst. U tom smislu,
može se reći da pripovjedač dosljedno izokreće logiku pripovijedanja u potrazi za realnim, dok ekscentrični subjekt slijedi
načela gradnje shizoidnog diskursa. U tim slučajevima pripovjedaču treba pripisati upotrebu govornih žanrova i pragmatičkih
jezičnih formula, koji spadaju u književni govor, dok ekscentričnom subjektu valja pripisati promjene sintakse i značenja u
pragmatičkim jezičnim formulama (drugim riječima, formiranje shizoidnog zapisa).
Shizoidni karakter Basarinog teksta, tvrdi Kordić, moguće je izvesti iz prirode pisma. Basara izvodi u Kineskom pismu
zaokret prema postmodernizmu uzimajući status pisma za predmet pripovijedanja i transformira značenja koja su utisnuta u
pismo. Označiteljska funkcija pisma, njegova logika, određuje u Kineskom pismu logiku pripovjedne stvarnosti. U Kineskom