Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

81
Stariji ljudi koriste (ali ne uvijek!) psovke s manje opscenih izraza, ali zato puno više upotrebljavaju one koje se odnose na
đavola (npr.оди по ѓаволите) i kletve koje se odnose na boga (npr. da bog da da ti krava crkne).
Kod hrvatskih i srpskih psovki nije uočljiva razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika. Jedino se kod makedonskih psovki
javlja podjela na muške i ženske kletve (ispitanici iz Makedonije su, za razliku od ostalih, inače naveli vrlo mali fond psovki, i
to samo tradicionalnih).
U hrvatskom i bugarskom jeziku ima njemačka psovka Scheiße svoju različicu; psovka je pisana po izgovoru i umjesto
oblika šajse javlja se oblik šajze, koji je zapravo pogrešan izgovor ove riječi. Na području cijele Slovenije često se
upotrebljavaju psovke talijanskog (npr. madona, porkamadona…), pa i polutalijanskog podrijetla (npr. porkaduš). Na području
uz talijansku granicu stupanj zastupljenosti psovki talijanskog porijekla je mnogo veći, ali je zanimljiva činjenica da su se neke
od njih proširile na cijelo područje.
U slovenskom, makedonskom i bugarskom jeziku javljaju se hrvatske/srpske psovke u nepromijenjenom obliku, zbog čega
se ni gramatički ni leksički (unatoč međusobne sličnosti nekih riječi) ne uklapaju u jezik (npr. jebo ti pas mater – konstrukcija
ne pripada slovenskom jeziku). Psovke sa slovenskog govornog područja nude još dvije zanimljive činjenice: psovke se
najčešće zapisuju prema izgovoru, pri tom treba imati na umu da se slovenski razgovorni jezik dosta razlikuje od standardnog
(npr. pejt u pizdo materino, pejt je razgovorni oblik za imperativni oblik glagola iti – pojdi, a bez obzira na to što se prijedlog u
na slovenskom izgovara kao u, uvijek bi se trebao zapisivati sa v). Rijetki kao psovku navode i riječ busanc (pisano prema
izgovoru). Riječ nosi negativno značenje još od početka devedesetih, kada se intenzivirao negativan odnos prema stanovnicima
Bosne i Hercegovine koji su zbog rata bježali u Sloveniju.
Zaključak
Psovke su, kao i vulgarizmi, izrazito negativno obilježene riječi koje pripadaju emocionalnom i ekspresivnom govoru.
Nastaju kao reakcija na neku negativnost. Često se upotrebljavaju iz navike. Ne sadrže nužno opscenu riječ (to mogu biti i riječi
kao konju, bizgove, idiote...), kao što ni svaka opscena riječ nije psovka. Od kletve se razlikuju po tome što im je cilj povrijediti
moralni integritet pojedinca, dok je kletva radi zadovoljenja imaginarne pravde upućena višim silama. S njima se u vezu mogu
dovesti i erotonimi, tabu-riječi i eufemizmi. Psovka može biti riječ, frazem, rečenica, širi diskurz ili čak dijalog. Njezina snaga
je u dubini srama koji izaziva. Njihova prisutnost u jeziku nije poželjna, preporučljivo je upotrebljavati riječi kojima bismo ih
mogli zamijeniti. Upotreba psovki je u društvu vrlo česta, bez obzira na spol, stupanj obrazovanja, pa čak i godine. Tako bismo
trebali biti svjesni značenja pojedinih psovki, situacija u kojima ih koristimo, njihove recepcije kod ljudi kojima su upućene i
toga da ih upotrebljavaju djeca, koja njihovo značenje uopće ne razumiju. Kada je riječ o negativnom leksiku kojim možemo
nekoga povrijediti, poželjno je biti oprezan i osvijestiti njegovo značenje – što može njegova upotreba uzrokovati te kada se i
gdje taj leksik nikako ne upotrebljava.
Literatura:
Barić Evgenija et al. (1997): Hrvatska gramatika. Školska knjiga, Zagreb.
Bogdanović Nedeljko (1998): I ja tebi (izbor iz psovačke frazeologije). 2. edition, Prosveta, Niš.
Burgen Stephen (1998): Bloody hell, verdammt nochmal! Eine europäische Schimpfkunde. Deutscher Taschenbuch Verlag,
München.
Gančev Gankour., Georgieva Albena (1994): Rečnik na obidnite dumi i izrazi v balgarskija ezik. Nauka i život, Sofija.
Katnić Bakaršić Marina (2001): Stilistika. Ljiljan, Sarajevo.
Kiener Franz (1983): Das Wort als Waffe. Vandenhöck & Ruprecht, Göttingen.