Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

152
Ranije spomenuta specifična unutrašnja logika koja je svojstvena ovoj heterotopiji krize, a koja je ljudskom razumu
nepojmljiva, u Molitvi za Kateřinu Horovitzovu prerasta u opću metaforu, poprimajući obrise svojevrsne zrcalne slike svijeta u
malome: „Osim toga, nije li sav taj vanjski svijet nalik ovom logoru koji je već svuda razapeo svoje bodljikave žice poput
pohlepnih, snažnih ruku, tako da mu zapravo nitko ne može zauvijek izmaći.“ (Lustig 1971: 14) Koncentracijski logor kod
Lustiga predstavlja totalitet koji je „velik kao cijela zemlja unutar svojih granica i kao svijet bez granica“ (Lustig 1971: 61), pa
se stječe dojam da se time prostorna sveukupnost u koju je on kao specifičan topos integriran želi s njime izjednačiti (logor =
svijet), ali i da je se istovremeno želi nadmašiti (logor = univerzum). Drugim riječima, logor prerasta u analošku sliku svijeta
koja je sabijena u ograničeni prostor „zemlje unutar svojih granica“, a u isto vrijeme veća, daleko ekstenzivnija od samoga
svijeta jer nema fiksne granice ili ograničenja. Predodžba logora s kojom se kod Lustiga susrećemo time postaje logički
neodrživa. Čovjekova nemoć da taj prostor zaista pojmi proizlazi upravo iz tih dviju topoloških odrednica koje su međusobno
logički nespojive, proturječne i zbunjujuće. No baš to povezivanje nespojivih prostora, uz rastakanje tradicionalnog vremena,
daje ovome toposu karakter heterotopije koja prema Foucaultu (2008: 36) „ima moć da na jednom stvarnom mjestu postavi u
usporedan odnos različite prostore i lokacije koji su međusobno nespojivi“.
Nema sumnje da je ovaj re-kodirani prostor označen kao topos krize, u prvome redu one egzistencijalne: Židovi su
doživljeni kao izravna prijetnja društvu i okolini u kojoj žive, a kako bi se ta prijetnja eliminirala pribjeglo se njihovoj
deportaciji i izolaciji u koncentracijske logore. Taj je prostor, rekli smo, nedokučiv, a samim time i nesavladiv. Vlastite
bespomoćnosti u odnosu na nj svjesna je i eponimska junakinja romana već po dolasku na rampu logora. Začuvši među
deportiranim Židovima šaputanja o plinu, a posebno potaknuta očevom gotovo pomirljivom konstatacijom da će u logoru
„pronaći svoju smrt“ (Lustig 1971: 12) Horovitzová svojim riječima „Ali ja neću da umrem…“ (Lustig 1971: 8) anticipira
vlastiti otpor i pobunu koja će kulminirati na kraju romana kada u plinskoj komori, u takoreći bezizlaznoj situaciji, uzima
oružje u ruke i puca u pripadnike SS-a. Čini se da ovaj Kateřinin očajnički čin i nije toliko potaknut pukom željom ili nagonom
za preživljavanjem. Horovitzová je svjesna da je njezina smrt neizbježna. Mogli bismo reći da je posrijedi simbolično
izražavanje vlastita protesta i nepokoravanja u odnosu na određeni model prostora (koncentracijski logor) te pokušaj
narušavanja njegovih neumoljivih zakonitosti (uloge ubojica i žrtava međusobno su jasno i precizno odijeljene) koje
poništavaju svaku ljudskost u masi podjednako obezvrijeđenih pojedinaca.
3. Vlak: heterotopija krize i kriza prostora
Za skupinu bogatih Židova u Molitvi za Kateřinu Horovitzovu vlak predstavlja jedinu mogućnost spasenja od sigurne smrti
u plinskoj komori, da bi se naposljetku pokazalo da on služi kao sredstvo perfidne igre nacista u želji da se domognu što većih
iznosa novca – baš kao što je i koncentracijski logor, što smo utvrdili malo prije, nacističko sredstvo manipulacije s ciljem
istrjebljenja Židova. Tijekom putovanja neprestano se uspostavlja odnos s fiksiranim prostorom koji se napušta i s kojim
prostor vlaka vodi eksplicitni dijalog (Bahtin 1989: 382), a to je koncentracijski logor. Naime, čak ni u vlaku, nakon što napuste
koncentracijski logor, iskustvo logora kod Židova ne slabi. Drugim riječima, proživljavanje tog tipa heterotopije krize ne
napušta ih ni onda kada ulaze u drugi, pa se čini da ga cijelo vrijeme putovanja nose sa sobom kao svojevrsni memento mori
kojeg se ne mogu osloboditi: „Kotači vagona su neprestano otkucavali o željezo tračnica riječi logor i mrak. Ponovo i jednako.“
(Lustig 1971: 96) Naša čitateljska očekivanja vjerojatno su drukčija: umjesto da kotači na tračnicama odzvanjaju riječi
„sloboda“ ili „izbavljenje“ (u tim trenucima Židovi još ne znaju da sloboda za njih ne postoji), Židovi u zvukovima kotača
vlaka čuju – a zapravo vide! – prostor koji su napustili. U nemogućnosti da se tog prostora oslobode ili da ga zaborave, Židovi
ga re-evociraju: „U njihovoj svijesti je bio neprestano prisutan logor, što se odrazilo i na njihovim živcima. I sad je opet bio
[Herman Cohen – M.I.] u tom logoru, iako nije tamo htio biti prisutan ni u mislima, ali je bilo iznad njegovih snaga da tu misao
odagna.“ (Lustig 1971: 106)
Za razliku od logora koji je fizički trajno „usidren“ i fiksiran, vlak je „heterotopija bez zemljopisnih koordinata“ (Foucault
2008:35). Iskustvo vlaka realizira se putovanjem (transferom) kroz vrijeme u nekom drugom prostoru i u njemu je na snazi
vrijeme koje je dijelom neovisno o vremenu prostora kroz koji se putuje: to je vrijeme putovanja. Predodžba vlaka kao
svojevrsnog prostora koji prolazi kroz drugi prostor fascinirala je i Foucaulta (2008: 34): „[…] kad je riječ o vlaku, zamislite to
klupko odnosa koje predstavlja stvar kroz koju možete proći, pomoću koje prelazimo s jedne točke na drugu i koja je i sama
sposobna prelaziti.“
U Lustigovu romanu vlak nije samo heterotopija, već – kao i koncentracijski logor – heterotopija krize. Njegova je prvotna
funkcija temeljito izmijenjena. To više nije sredstvo ostvarenja tisućljetne čežnje za (vremenskim) skraćivanjem udaljenosti
između dvaju mjesta. U njemu se vrši grubo nasilje, kako psihološko, tako i fizičko. Vlak prestaje biti mjesto uživanja ili
dokolice i postaje mjesto traume, mjesto krize. Ali ne samo to. Ako usporedimo iskustvo putovanja vlakom kakvo je predočeno
u Molitvi za Kateřinu Horovitzovu s našim iskustvima putovanja vlakom iz svakodnevnog života, vidjet ćemo da se ne radi
samo o prostoru krize, već i o krizi prostora. Vlak gubi svoja tradicionalna obilježja. To znači da vlak više nije „savršeno
ostvarenje racionalne utopije“ (Certau 2002: 177), niti je vagon „mjehur panoptičke i klasifikatorske moći“ (Certau 2002: 177),
već prije simbol poniženja, podčinjenosti i krajnje nemoći Židova koji su u njemu zarobljeni i koji se neprestano nalaze na
nišanima nacista. Od pojma kinetičke vedute (Flaker 1999: 72) u kojoj je, kao i u prozorskoj veduti, „prozor prvenstveno
mjesto susreta i oponiranja dvaju prostora: unutarnjega i vanjskoga“ (Flaker 1999: 72) ostaje tek pridjev „kinetički“, dakle
samo ono što upućuje na kretanje, jer su Židovima koji putuju vlakom pogledi kroz prozore uskraćeni spuštenim zastorima.
Certauovo (2002: 178) poimanje vlaka u kojem, kako tvrdi, stabilnost remete okno i tračnica reducirano je isključivo na pojam
„tračnica“ i kao takvo posve deficitarno kad je u pitanju prakticiranje vlaka koje implicira prisilu ili podnošenje nasilja. Vlak je
shvaćen kao zatvorena konzerva, zrakoprazni prostor između dvaju konkretnih mjesta: „[…] negdje pred njima je bila luka, dok
je nedaleko bio logor […]“ (Lustig 1971: 90)