Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

124
Također, za vrijeme dok je ban bio u Zagrebu, bili su zatvoreni svi članovi redakcije lista Obzor osim nje, pa je u tom
vremenu, ona obavljala sve poslove u redakciji i bila zaslužna za to što je list uspješno izlazio unatoč manjku osoblja (naravno,
na obljetnici lista, njezino ime u ulozi glavne urednice tih tjedana, nije spomenuto i nije joj dana pohvala za njezin rad). Često
je izvještavala iz mađarskog parlamenta, pa je tako i uoči debate hrvatsko-srpske koalicije sa mađarskim taborom, bila poslana
tamo kao reporterka. Iz redakcije joj je naređeno da izvještaje piše u muškom rodu jer, kad bi se znalo da ih je napisala žena,
isti ne bi imali nikakvu vjerodostojnost ni ugled. Kad je došla u parlament, ostali su reporteri bili
začuđeni, ali oni isto tako nisu imali ništa protiv da jedna od njih bude i žena. Tako je završila i taj posao, ali tu joj je
priređena večera za desetu obljetnicu novinarskog rada. Dakle, svoje prvo priznanje nije dobila u domovini, nego u drugoj
državi, ali od onih ravnopravnih sebi – kolega novinara. Naravno, kad se vratila u Zagreb, dočekana je zgražanjem i
negodovanjem iz svoje redakcije, te riječima: „Tko ste vi, da se vama priređuju 10-godišnjice?“ (Brešić 1997: 465). Kao što u
svakoj profesiji i poslu ima onih koji bi htjeli da „voda ide na njihov mlin“, tako je bilo i tada. Bila je podmićivana dva puta i to
od visokopozicioniranih osoba (da budem preciznija, ministara). Jednom su joj nudili novaca dovoljno da može kupiti
trokatnicu, a drugi puta su joj ponudili imetak i egzistenciju do kraja života, ali, dakako, pod uvjetom da piše ono što joj drugi
diktiraju, a to za nju nije dolazilo u obzir. Jedan od onih koji su bili na njezinoj strani u takvim okolnostima, bio je i češki
političar Tomaš Masaryk. Na njezine pritužbe i riječi o podmićivanju, rekao joj je ovo: „Ne mogu vas utješiti. Vi ste došli prije
onoga doba, kad će žena moći stupiti na put svoje ravnopravnosti, ali branit ću vas koliko mogu.“ (Brešić 1997: 470), a iz tih
njegovih riječi te iz kasnijih postupaka možemo reći da je on bio jedan od onih ljudi koji su od početka do kraja bili uz nju.
Iz ljubavi prema hrvatskom jeziku koji je početkom 20. stoljeća potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i
njemačkog jezika, a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera, počinje oko 1910. pisati povijesne romane. Zbog
toga prestaje s novinarskim radom te u zagrebačkim, bečkim i budimpeštanskim arhivima istražuje građu na temelju koje piše
svoja djela. Ti romani u nastavcima oživjeli su već zaboravljenu hrvatsku prošlost 16., 17. i 18. stoljeća. Popularnost joj raste
svakim novim objavljenim romanom, a narod joj daje nadimke „grička vila“ (nakon objave Gričke vještice) i „kraljica Hrvata“
(nakon objave Gordane). Njezin roman Grička vještica, osim očite priče o progonu i mučenjima vještica u tadašnje vrijeme,
progovara o problemu položaja žena i želi svrnuti pozornost upravo na probleme ravnopravnosti, ali i stalnoj nadmoći
muškaraca u ono doba. Unatoč golemom uspjehu kod čitatelja književna kritika nije joj bila sklona i istovremeno su njezina
djela sustavno izostavljana u književnim osvrtima i pregledima. U svoje je romane često znala uplitati svoje rodoljubne osjećaje
i misli, te su joj zato dolazili oni po čijem je nalogu pisala i cenzurirali joj romane tjedan dana prije nego što bi isti trebali izaći
iz tiskare. I ona sama kaže da su „...križali sva moja psihološka razmatranja o raspoloženju, o karakteru, a onda mi rekoše, da
će roman započeti budući tjedan...“. Zabranjivano joj je također da u romane uvodi dublji psihološki opis likova „...publiku ne
zanima što Siniša misli nego što on – dela... Ili-ili!“ (Brešić 1997: 473), a nije joj bilo dozvoljeno ni uplitanje političkih tema u
romane: „Vi niste pozvani, a niti ćemo mi dopustiti, da u vašim romanima vodite nekakve socijalne i političke ideje i borbe. Ne
možete nastaviti ni s vašim 'Robljem' ni s 'Vlatkom Šaretićem', a još manje s ovim ludostima, koje ste nam predložili. Ostavite
revoluciju po strani, to nije za žene. Žena treba da piše za žene i to samo – romantiku, dakle uzmite nešto iz historije.“ (Brešić
1997: 472).
Na jednoj se konferenciji vodila rasprava o tome treba li ona ostati u redakciji Obzora ili se treba nastaviti baviti pisanjem
romana. Tu joj je prišao književni kritičar i književnik, Antun Gustav Matoš i iskreno rekao sljedeće: „Istina, ne samo da su
drugi muškarci protiv toga, da se žene pletu u muški posao, nego pogledajte mene, ja – ja, lično, moderni književnik, ja sam
napadao vaše pero i napadati ću, makar priznajem, da posjedujete talenta i moglo bi se od vas nešto napraviti, ali ja vas
moram napadati i kazati, da ste nesposobni zato, jer ste svojim satirama i uspjehom u inozemstvu kao novinar probudili u
ženama uvjerenje, da bi one ipak mogle posjedovati sposobnosti, da rade kao i mi! Evo primjer: kći urednika 'Narodnih
novina': prevađa i piše sada feljtone. To je bila dosele moja zarada! Sad sam ju izgubio vašom krivnjom. Dok nije bilo vas, nije
se nijedna usudila nastupati bilo u kojim novinama. Ja ne mogu živjeti od pera, koji sam pozvan od prirode po mojem velikom
talentu, a vi, neznatna pojava s vašim malim talentom možete! Eto čak i dižete tiražu jednom listu. To ne ću dopustiti i ne sijem,
jer je to protiv mojih interesa! A kad će žene vidjeti, da vas svi napadamo, ne će se usuditi, da izađu. Da smo vam priznali ono,
što posjedujete, onda bi danas imali na vratu cijelu regimentu ženskih konkurentica. Nemojte se zgražavati, ja sam možda
jedini, koji vam je istinu rekao!“ (Brešić 1997: 474). Iz ovih Matoševih riječi upućenih Zagorki, možemo jasno zaključiti da je
ona bila osoba neosporiva talenta, ali da joj je on jedini rekao istinu i da je ona tu izrečena: da su joj muški kolege priznali da
posjeduje tako vidljiv talent, žene bi se ohrabrile i same počele raditi muške poslove, a njima bi to smanjilo i ugled i prihode.
Svoj prvi roman Roblje objavila je 1899. u listu Obzor kao podlistak, a prvi puta se u književnosti javlja 1886. crticom Pod
sljemenom koji se u nastavcima objavljuje u listu Bršljan. Književnu će afirmaciju steći tek ciklusom od sedam romana Grička
vještica objavljivanim u listu Male novine (1912.-1914.). U svojim će djelima obrađivati istovremeno ljubavne zaplete i
nacionalne teme, a objavljivat će ih uglavnom kao podlistke u novinama. Tako će učiniti svoja djela dostupna širokom krugu
ljudi i na taj način izravno utjecati na veliku popularnost svojih djela kod čitatelja. Tridesetih godina 20. stoljeća vraća se
novinarstvu i feminističkom angažmanu. Samostalno pokreće listove Ženski list (1925. - 1938.) i Hrvaticu (1938. - 1940.).
Podupire inicijativu mlađe generacije književnica za osnivanje Društva hrvatskih književnica. Cijelo to vrijeme radi na
kazališnim prilagodbama svojih (koja su puno puta bila cenzurirana) i Šenoinih djela. Uspostavom NDH ustaše zabranjuju
izlaženje časopisa Hrvatica, a Zagorki plijene imovinu. Iznenada ostavši bez sredstava za život, pokušava samoubojstvo. Kraj
Drugog svjetskog rata dočekuje u Zagrebu zahvaljujući financijskoj pomoći i brizi vjernih čitatelja. Iako u poodmakloj životnoj
dobi i narušenog zdravlja, pedesetih godina 20. stoljeća nastavlja svoju borbu za ravnopravnost žena. Njezin feministički
angažman izaziva podsmjeh i neprijateljstvo kod njezinih muških kolega koji je proglašavaju „luđakinjom“ i „muškobanjastom
babom“. Preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.