Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

126
Sanja Šakić
Filozofski fakultet u Zagrebu
sanjasakic1986@gmail.com
Vitez na rubu pameti
ABSTRACT: The paper analyses Ljubiša’s short story Kanjoš Macedonović as the central work of his literary career and an illustration of how the
introduction of folklore elements into a narrative creates interesting places of indeterminacy that drive the narration too far away from the notion of the
probable thus making it incomprehensible to the reader. We have reached the conclusion that the narrative sequence, as well as the protagonist, appear
illogical to the reader if he or she does not realize that the foothold of the story and its stability rests on the principles of parody.
Key words: folklore, places of indeterminacy, parody
Uvod
Pripovijetka Kanjoš Macedonović najpoznatija je pripovijetka iz opusa Stefana Mitrova Ljubiše i bila je predmetom
tumačenja svakog tko se ozbiljnije bavio srpskom pripovijetkom devetnaestog stoljeća. Osim što dijeli karakteristike s drugim
pripovijetkama ovog razdoblja, njeno tumačenje može nas dovesti i do ideja koje će olakšati pristup i tumačenje drugih
pripovijetki iz Ljubišine ostavštine. Razumijevanje Kanjoša Macedonovića za današnjeg čitatelja nije jednostavan zadatak jer
se nalazi u pripovjednoj šumi koja ga suočava s činjenicom da tekst i pripovijedanje mogu iznevjeriti njegova očekivanja.
Očigledno je kako tekst i čitatelj pristaju na svojevrsni ugovor prema kojem bi se tekst morao obvezati na minimalno poštivanje
logike uzročno posljedičnih veza. Kada postavljamo pitanja vjerojatnosti i logike u književnom tekstu, neizbježno udaramo u
zid gdje se spajaju ili razdvajaju fikcionalni svjetovi i pojam stvarnosti. Ne propitujući toliko granice stvarnog i imaginarnog,
ali uvijek ih imajući na umu, pokušat ćemo izdvojiti problematične dijelove naracije i iskaza likova u nastojanju da otkrijemo
gdje tako krhka struktura pripovijetke pronalazi svoje uporište.
Stvarnosni okvir
Ljubišina poetika sadrži obilježja stilskih formacija (Flaker 1986) romantizma i realizma, a taj narodni ili folklorni realizam
(Deretić 1987) je prva razina na kojoj možemo analizirati probleme i nelogičnosti u tekstu. Snažni utjecaj usmenog
pripovijedanja u sukobu je s realističkim tendencijama vremena te je posve vjerojatno da takva fuzija proizvodi određene
nelogičnosti u pripovijetci koje se onda manifestiraju i na drugim razinama. Dakako, problem je u činjenici što u jednom
umjetničkom tekstu ne možemo izdvojiti samo jednu stilsku karakteristiku, a da u obzir ne uzmemo i sve druge. Odlika svih
djela nastalih sredinom devetnaestog stoljeća je folklorizacija proze pri čemu se folklorni motivi maskiraju kao povijesni ili
svakodnevni (Ivanić 2002). Prema Ingardenovoj filozofiji, predmet prikazan u književnom djelu sadrži beskrajan broj mjesta
neodređenosti te je nužan čitateljski angažman kojim će se nadopuniti ta mjesta kako bi se ostvarila konkretizacija koja će biti u
skladu s intencijama djela (Markiewicz 1974). U načelu, svaka riječ ove pripovijetke zahtijeva kreativni angažman, ali nas će
ovdje zanimati samo ona mjesta i radnje koja se previše udaljuju od pojma vjerojatnog da bi ih današnji čitatelji smatrali
istinitim. Genette (1985) tvrdi da se vjerojatnost razlikuje od pojedinačne i povijesne istine i, prema tome, ova pripovijetka se
doima kao da uopće ne vodi računa o mišljenju publike
U Ljubišinoj pripovijetci to postaje problem već od samog naslova. Naslov Kanjoš Macedonović i podnaslov Priča
paštrovska iz petnaestog vijeka primjer su maskiranja fikcionalnog junaka u stvarnu povijesnu ličnost jer podnaslov omogućuje
čitatelju konkretizaciju junaka u stvarnom prostoru i vremenu. Kako priča napreduje, jasno se pokazuje da naslov dovodi
čitatelja u zabludu jer Kanjoš nije individualizirani lik s psihološkim profilom. Mogućnost individualizacije i unutrašnjeg
monologa se javlja samo u naznakama, ali se nikad ne ostvaruje jer je Kanjoš lik s karakteristikama folklornog, a ne
realističkog junaka. Podnaslov Priča paštrovska iz petnaestog vijeka potvrđuje se u uvodnom dijelu koji događaje smješta u
konkretno povijesno mjesto i vrijeme. Iz Ljubišinog opusa vidljivo je kako takav paratekst uvijek ima funkciju ovjeravanja
fikcionalnog zbivanja bez obzira na to koliko će likovi i događaji biti čudesni. Opis skupštine koja se okuplja da bi donosila
odluke te njeni predstavnici i narod, sudjeluju u onome što uvjetno možemo nazvati realističkom konvencijom ove pripovijetke.
Pripovijedanje signalizira da je taj realistički pripovjedač ustvari zamaskirani folklorni pripovjedač jer u jednom trenutku
postajemo svjesni da imitira pripovjednu situaciju karakterističnu za usmenu književnost kada umeće rečenicu u prvom licu
dok se obraća imaginarnog publici. Već sam taj čin imitacije simbolički ukida folklornog pripovjedača (Ivanić 2002), ali ne i
njegove karakteristike koje će biti vidljive u organizaciji događaja, motiva te oblikovanju likova. Razlog za njegovo postojanje
i pripovijedanje je u tome što takvo znanje i pregled povijesti nije moguće dati nijednom liku pripovijetke. Neki glasovi koji se
javljaju na skupštini imaju slične spoznaje kao pripovjedač, ali im nedostaje povijesna distanca. Naratološka analiza je na prvi
pogled bila jednostavna: pripovjedač u trećem licu pripovijeda događaje iz vana; Kanjoš Macedonović, kao umetnuti
pripovjedač, pripovijeda događaje iz Venecije; nakon njegove priče naracija se opet prebacuje u treće lice.
Struktura koja djeluje stabilno iznevjerena je ovom posljednjom promjenom pripovjedača: Kanjoš je najprije dobio
„privilegiju“ da bude pripovjedač jer je on putnik koji se vratio iz Venecije s novim događajima, ali kad se opet vraća u
Veneciju, događaje nam pripovijeda pripovjedač bez jasnog uvida u to tko vidi ono što se dogodilo i odakle potječe njegovo
znanje. Kanjoševo pripovijedanje, kao i svako drugo, sastoji se od provjerljivih, faktografskih dijelova i neprovjerljivih koji
uključuju događajnost na putu. U odnosu na zajednicu kojoj govori, Kanjoš je donositelj znanja koje zajednica ne posjeduje te
je i sam svjestan da njegov privilegirani trenutak traje samo dok je priča zanimljiva: „Imam da pričam dosta ako vi ne dosadi
slušati.“ (Ljubiša 2001: 6) Dakle, da je zajednica nezainteresirano slegnula ramenima, priča se ne bi mogla ni nastaviti pa će