Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

U priči o Kanjošu, junak mora pobijediti neprijatelja jer tako nalažu pravila žanra, ali pravi pobjednik je autor koji se s junakom
igra kao s lutkom kako bi potvrdio ono što je, u liku pripovjedača, rekao na početku: „Ne pitaj me kako je Venecija svoju riječ
održala, i kako je malo-pomalo krnjila i ostrizala ove ugovorene sloboštine; to znaš sam ili se dosjetiti možeš.“ (Ljubiša 2001:
5, 6); i što će reći na kraju: „Zato i ostade u narodu poslovica, koja se i danas sponaša: Kako su činili, tako su i obršili.“
(Ljubiša 2001: 18)
Sastavni dio Ljubišinih pripovjedaka su poslovice u koje dolaze u funkciji komentara, motivacije pripovijedanja, a služe i
povezivanju fikcionalnih događaja sa stvarnim. Treba istaknuti da su te poslovice najčešće Ljubišina tvorevina, tj. mistificirani
dio folklorne tradicije (Ivanić 2002: 15). Takav minimalni narativ (Užarević 2006) utkan je u tekst sa svrhom zbijanja
mogućih značenja u jednu točku. U Kanjošu Macedonoviću poslovica označava kraj pripovijedanja i ukidanje cjelokupne
semantike koja joj je prethodila. Ako se na početku pokazalo kako su događaji previše nevjerojatni da bi mogli računati na
suglasnost s vladajućim mišljenjem (Genette 1985), završno poentiranje je nužno zato što razumijevanje priče ovisi o tom
istom mišljenju.
Kraj bajke
Vratimo se na realistički okvir i početak priče:
„To je zemanom bivalo mjesto gdje se narod kupio na zbor i na odluke, kad je ta općina slobodno i
neovisno upravljala sama sobom.“ (Ljubiša 2001: 5)
Ako se iz iskaza vlastele i sudaca vidi da je narod uvijek bio pod nečijom vlašću i kako je jedino bilo važno prikloniti se
malo boljem vladaru, jasno je kako sve što slijedi iza ove rečenice treba čitati u parodijskom ključu jer skupština koja misli da
donosi važne odluke i upravlja sama sobom ustvari izvršava rituale koji nemaju funkciju u stvarnosti. Ma koliko se
pripovjedač na početku doimao ozbiljnim, on parodira narodni moral, idealiziranu slobodu u prošlosti, narod i njegove junake.
Realističkim okvirom dodatno se naglašava izokretanje i poigravanje, a upravo je u tom izokretanju vrijednosti i
karnevalizaciji (Bahtin 1987) uporište priče. Kanjoš, vitez ili obješenjak ili sve to odjednom, u sukobu je s povijesnom istinom
koju iznosi završna poenta te se svojom neozbiljnošću suprotstavlja tmurnoj povijesti i poretku i, barem na trenutak,
pobjeđuje.
Literatura:
128
Bahtin, Mihail Mihajlovič (1978), Stvaralaštvo Fransoa Rablea: i narodna kultura srednjega veka i renesanse. Beograd, Nolit.
Deretić, Jovan (1987), Kratka istorija srpske književnosti. Beograd, Beogradski izdavačko-grafički zavod.
Eco, Umberto (2005), Šest šetnji pripovjednim šumama. Zagreb, Algoritam.
Flaker, Aleksandar (1986), Stilske formacije. Zagreb, Liber.
Genette, Gérard (1985), Verovatnost i motivacija. In: Figure. Beograd, Vuk Karadžić, 103-123.
Ivanić, Dušan (2002), Svijet i priča: o pripovijedanju i pripovjedačima u srpskoj književnosti. Beograd, Narodna knjiga – Alfa.
Ljubiša, Stefan Mitrov (2001), Kanjoš Macedonović i druge pripovetke. Beograd, Srpska književna zadruga
Markiewicz, Henryk (1974), Problem mjesta neodređenosti u književnom tekstu. Umjetnost riječi 18, 2/4, 123-135.
Užarević, Josip (2006), Protonarativ i narativ – poslovica i vic. Umjetnost riječi L, 2/3, 147-170.