Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

Kanjoš u svom pripovijedanju itekako nastojati učiniti događaje napetim i interesantnim što neizbježno dovodi u pitanje
njihovu istinitost. Osim toga, njegova priča organizirana je naracijom preuzetom iz usmenog pripovijedanja jer se napetost
ostvaruje ponavljanjem motiva čekanja. Doživljaje s puta i iskustvo nepoznate zemlje Kanjoš može predstaviti samo njemu i
njegovim slušateljima poznatim imaginarijem, a to je epski imaginarij. Iluzija istine, ostvarena u uvodnom dijelu, naglo
prestaje. Dug uvod do ključnog trenutka fabule služi oprimjerivanju mletačkog kršenja ugovora koje će se opetovano
naglašavati od početka do kraja priče. Pripovijetka koja nastaje kao predpriča o tome kako je nastala narodna poslovica,
zatvorit će se krug kojim se neprestano potvrđuje nepoštivanje zadane riječi neprijatelja i bezumne naivnosti naroda.
Kao i Kanjoševa priča, pripovijetka preuzima siže narodne bajke u kojoj vitez spašava kralja boreći se s
neprijateljem/zmajem/čudovištem te tako za nagradu dobiva pola kraljevstva i princezu. Ono što izostaje je svojevrsna
ozbiljnost i idealizacija junaka i njegove avanture. Likovi pripovijetke sniženi su na obične ljude s manama, a smještanjem
događanja u konkretno povijesno vrijeme svi dijelovi fabule postaju apsurdni.
Naglašena artificijelnost ovakvog pripovijedanja dovodi do gubitka realističke opne, a čemu služi takav realistički okvir
vidjet ćemo nakon što razotkrijemo mjesta gdje se iskazi likova sukobljuju s logikom razvoja fabule.
Donkihotovske ludorije
Don Quijoteova ljubav prema književnosti načinila je od njega arhetipski primjer luđaka/čitatelja koji preuzima zakone
fikcije i žanra te ih primjenjuje u stvarnosti. Iako daleko jednostavniji, Kanjoš Macedonović kao lik funkcionira poput Don
Quijotea, ali na posve drugoj razini. Kanjoš nije čitatelj u fikcionalnim zbivanjima kao Don Quijote, ali njime upravljaju zakoni
nečijeg čitanja.
Iskazi svih likova toliko se opiru priči da je krajnje neobično kako priča uspijeva ostvariti ikakvu stabilnost i održati se do
kraja. Poslije Kanjoševe priče, na skupštini se raspravlja o tome treba li duždu poslati zatočnika koji će se boriti s Furlanom
umjesto njega. Javljaju se predstavnici svih slojeva društva, a iz govora najviših predstavnika društva (vlastelin i sudac) pršti
neumoljiva „povijesna istina“. Tako vlastelin kaže:
„Sad posijecite Furlana, kao da operete rep magarcu nego što ćete bolje priteći uzdu; dogodine opet ćete
davati mrnare i carinu, a žalbe će vam primati kao onu Kanjoševu.“ (Ljubiša 2001: 11)
Sudac tvrdi, naizgled, suprotno:
„Što pominjete care i kneževe, mi smo vazda po jednoga gospodara imali, koji nas je za perčin držao, iako
smo samosobom upravljali; ovo dakle nam danas ne može biti neobično.“ (Ljubiša 2001: 12)
Ono što izostaje u njihovim iskazima je bilo kakav idealizirani moral i hrabrost. Pogodba s Venecijom je, ustvari, uobičajen
način funkcioniranja države i tog kraja jer su se kroz povijest uvijek nalazili u podređenom položaju. Jedino što je idealizirano
je mogućnost takve pogodbe prema kojoj bi Venecija trebala pružati zaštitu, a ne tražiti ništa zauzvrat. Narod, koji Kanjoša
potvrđuje kao zatočnika, je jedini koji vjeruje u mogućnost takve nagodbe:
„Nego neka ide Kanjoš duždu zatočnik, pak ako mu da Bog da posiječe tu talijanski aždaju, neka traži da
se pogodba zbilja poštuje, da nas duždevi žbiri ne potežu po mletačkim ulicama. Ako li pogine, a mi ćemo
poslati drugoga i trećega; dati nas neće sve taj Furlan posijeći.“ (Ljubiša 2001: 13)
Iako narod vjeruje u ostvarivost dogovora i bira „narodnog heroja“, oni će odmah nakon izbora pokazati koliko (ne)cijene
Kanjoša i koliko vjeruju svom predstavniku u, vjerojatno, najmahnitijem iskazu cijele pripovijetke:
„Ako pogineš, oplakaćemo te divno, i svako od nas kad dođe u Mletke pohodiće tvoj grob. Mogao si
zbilja to samo tamo otrsiti, da nam ne meteš skupštinu tijema besposlicama.“ (Ljubiša 2001: 13)
127
Nakon tog iskaza, teško je dokučiti što bi Kanjoša uopće motiviralo za taj dvoboj jer odnos naroda prema junaku
iznevjerava konvencije žanra te ruši uzročno posljedični niz koji je pravilo fikcije. Prema tome, čitatelj će nužno postaviti
pitanje zašto. Ipak, on odlazi u Veneciju boriti se s Furlanom, ali u njegovim riječima ne nalazimo nikakav povod za tu borbu.
Kad mu kažu kako su se nadali boljem i snažnijem junaku, Kanjoš odgovara, sasvim svjestan svog izgleda i snage: „Moja
gospodo, bolji i viši pođoše boljijema i višijema, a ja jedva vas dopadoh.“ (Ljubiša 2001: 14) Potpuno odsustvo motivacije za
borbu javlja se i u sažetom monologu prije dvoboja gdje junak preispituje svoje motive, ali ipak odlazi u borbu:
„Ostade Kanjoš sam. 'Sad što ću da radim! Moglo mi je biti da sjedim doma kao gospodin. Nanese me
neki grijeh da ovđe ludo poginem; pak da je za koga, ni po jada, no za ove strašive i nadute nikove.'“
(Ljubiša 2001: 15)
Junak koji ide u borbu za koju nije motiviran, očito ne odlučuje sam o svojim postupcima. Njime upravlja neko drugo čitanje,
ali to nije čitanje pripovjedača nego čitanje autora koji svojim junakom upravlja kao s marionetom. Ako čitatelj poštuje pravila
igre, postaje idealni čitatelj, tj. onaj kojeg ga Eco (2005: 20) naziva modelom čitatelja. Glas ili pripovjedna strategija koja
određuje pravila igre i koja čitatelju daje upute, Eco (2005: 25) naziva modelom autora. On junaka podvrgava pravilima žanra
prema kojima junak nikad ne odustaje od borbe, čak i kad mu daje pravo da izrazi vlastite stavove. Kanjoš se, kao lik, svojim
iskazima ustvari sukobljava s modelom autora, a ne s Furlanom. U bajkama, princ uvijek pobijedi zmaja i oženi se princezom.