Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

Heterotopija kao sustav
153
Dotaknuli smo se dvaju temeljnih toposa u Lustigovu romanu za koje smo nastojali pokazati da se, s obzirom na
dominantne i tradicionalne prostorne prakse, mogu nazvati heterotopijama krize. Pritom bi se u okviru književne topologije bilo
zanimljivo zaustaviti na pojmu granice (Lotman 2001; Certau 2003; Zoran 2009), koja se čini ništa manje zanimljivom i
važnom. Njezina osobina nije tek nepropusnost koja strogo odjeljuje dva prostora čineći oštru liniju njihove demarkacije, kako
tvrdi Lotman (2001: 308), već je njezina uloga između koncentracijskog logora i vlaka posredovateljska (Certau 2003: 194).
Time nam se ova dva prostora nameću kao neraskidivo povezana. Njihovim međusobnim preplitanjem odnosno
sjedinjavanjem, od dviju heterotopija nastaje nešto što bismo uvjetno mogli nazvati heterotopijskim sustavima. Ali o tome
možda nekom drugom prilikom.
Literatura
Bahtin Mihail (1989), Oblici vremena i hronotopa u romanu. In: O romanu. Beograd, Nolit.
Certeau Michel de (2003), Invencija svakodnevice. Zagreb, Naklada MD.
Flaker Aleksandar (1999), Književne vedute. Zagreb, Matica hrvatska.
Foucault Michel (2008), O drugim prostorima. In: Operacija: grad: Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti. Zagreb,
Savez za nezavisnu kulturu i mlade; Multimedijalni institut; Platforma 9,81 – Institut za istraživanja u arhitekturi; BLOK –
Lokalna baza za osvježavanje kulture; SU Klubtura/Clubculture.
Lotman Jurij Mihajlovič (2001), Problem umjetničkog prostora. In: Struktura umjetničkog teksta. Zagreb, Alta.
Lustig Arnošt (1967), Molitva za Katarinu Horovitzovu. Zagreb, Naprijed.
Sławiński Janusz (2002), Prostor v literatuře: Základní rozdělení a úvodní samozřejmosti. In: Od poetiky k diskursu. Výbor z
polské literární teorie 70.-90. let XX. století. Brno, Host.
Zoran Gabriel (2008), K teorii narativního textu. Aluze – Revue pro literaturu, filozofii a jiné. 1/2009, 39-55.