Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

na koji način ne može biti dovedena u pitanje. Upravo je ovaj časopis utjecao na oblikovanje jedne avangardističke svijesti (ako
je se tako može nazvati) u književnosti i umjetnosti jugoslavenske inteligencije. Izdavanje časopisa 1926. godine zabranjuje
Uprava grada Beograda, a Micić odlazi u Pariz.
Poetičke preorijentacije časopisa
Kada je časopis počeo izlaziti, bio je orijentiran prema ekspresionizmu. Od hrvatskih umjetnika, veliku važnost za
zenitistički početni ekspresionizam ima Vilko Gecan. U prvom broju časopisa na sedmoj stranici objavljuje se Gecanov crtež
„Luđak“ (1920.) iz njegovog ciklusa „Klinika“(1920./1921. u Pragu). Njegova slika „Cinik“ iz 1921. godine „iz više razloga se
može smatrati paradigmatskim djelom kada je riječ o avangardnim pojavama u hrvatskoj umjetnosti s početka stoljeća.“
(Maković 2007: 24) Ova slika nastaje u godini kada je ekspresionizam u Hrvatskoj bio na svom vrhuncu, a izložena je na 11.
izložbi Proljetnog salona. Crtež za ovu sliku je objavljen u drugom broju Zenita po imenom „Konstrukcija za portret cinika“.
Gecan je izrađivao logo za prva tri broja časopisa Zenit, a on je bio sačinjen „iz tipično ekspresionističkih, pomalo gotizirajućih
slova koja neodoljivo podsjećaju na slova s plakata tadašnjih njemačkih filmova.“ (Maković 2007: 24) Usporedno s
njegovanjem ekspresionističke poetike u Zenitu se objavljuju brojni prilozi posvećeni dadaizmu. Ovom je pokretu naročito bio
sklon Micićev brat Branko Ve Polanski i Dragan Aleksić. U to su se vrijeme organizirale dadaističke predstave o kojima se
mnogo pisalo u dnevnim novinama. O njima je redovito izvještavao i sam Micić. Tako se na naslovnici broja 19/20, koju je
oslikao László Moholy–Nagy („Linoleum“), najavljuje „velika zenitistička večernja“. Ovakve su se predstave održavale i u
drugim gradovima u državi, a jedan je od glavnih protagonista bio Branko Ve Polanski. Sličnu predstavu Ve Polanski odražava
23. i 24. travnja u Mjesnom odboru u Ljubljani. (Golubović 1983: 20) Nakon 14. broja Aleksić prekida suradnju s Micićem i
Zenitom. Tada počinje samostalno objavljivati dadaističku reviju „Dada Tank“ te zbornik „Dada Jazz“. Dadaističke radove u
časopisu prvenstveno objavljuju Mihajlo S. Petrov i Vinko Foretić.
Zaokret časopisa prema ruskoj avangardi i konstruktivizmu vidljiv je prije svega u grafičkoj opremi časopisa. Okretanja
prema drugim poetikama uzrokovano je tadašnjim pomodstvom ekspresionizma. Tijekom ljeta 1922. godine, Micić je boravio
u Berlinu, gdje razvija suradničke odnose s različitim umjetnicima i časopisima od kojih se mogu izdvojiti „Der Sturm“ i „MA“
(mađarski časopis koji uređuju Kassak i Moholy–Nagy). Zahvaljujući navedenom berlinskom boravku časopis doživljava
poetičku preorijentaciju koja službeno započinje dvobrojem 17/18. iz 1922. godine.
Od samih početaka izlaženja Zenita, Micić je osobitu naklonost poklanjao, tada još gimnazijalcu, Josipu Seisselu. Seissel je
svojim radovima obilježio konstruktivističku fazu Zenita (1922.-1925.) Mladi je Seissel tijekom svojih zenitističkih godina
radio pod psudonimom Jo Klek. Već je 1922. i 1923. izradio čitavu seriju apstraktnih kolaža, a nesumnjivo je jedno od
najznačajnijih djela ovoga razdoblja „Pafama“ iz 1922. za koji povjesničarka umjetnosti Vera Horvat – Pintarić kaže: „…
Pafama, jednostavna slika malih razmjera, s višebojnim središtem na crnoj osnovi, može [se] svrstati među značajna djela
slavenske avangarde; u njoj je prisutan vodeći plastički motiv ruskih konstruktivista i suprematista, naročito El Lissitzkog i
Maleviča.“ (Maković 2007: 53) Mnogi su Seissleovi radovi iz ovog razdoblja nestali. U Zenitu Jo Klek između ostalog
objavljuje „Krčmu“ u broju trideset i četiri, te „Vilu Zenit“ u broju trideset i šest.
Program i poetika zenitizma
Kada se 1921. godine časopis Zenit počeo objavljivati, bio je u izrazitom ekspresionističkom duhu. Već 1922. počinje
naginjati dadaizmu. Razlog je ovoga zaokreta Micićevo prijateljevanje s Draganom Aleksićem koji se vratio iz Praga, gdje je
stupio u vezu s praškim dadaistima (Raoul Hausmann i Richard Hülsenbeck), u Zagreb. Milanja navodi kako „Micićev
manifest iz prvog broja Zenita „Čovjek i umjetnost“ nije nimalo zenitistički, kao uostalom časopis do svog sedmog broja, nego
upravo ekspresionistički.“ (Milanja 2000: 192) Odmak od ekspresionizma postaje prisutan kada Ivan Goll postaje suurednik
časopisa od njegovog osmog broja
Za uspostavu homogenosti samog zenitističkog pokreta veliku važnost ima objavljivanje članka „Manifest zenitizma“ čiji
su autori sâm Micić, Ivan Goll i Branko Tokin. Odmah je nakon objavljivanja manifesta došlo do prekida suradnje između
Zenita i skupine beogradskih umjetnika ekspresionista. S druge strane, manifest je doveo do formiranja određene zenitističke
ideologije. Tako Micić u manifestu donosi kritiku civilizacije i europocentrizma, te nudi program balkanizacije Europe. Iznosi i
zahtjev za globalnom revolucijom umjetnosti kojoj uzor nalazi u balkanizmu, a time veliča ideju „Novog Balkana“. Ovakav
revolucijski element u zenitizam Micić unosi već u članku „Čovjek i umjetnost“. Ondje traži revalorizaciju provincijskog
statusa nacionalne kulture u odnosu spram dominacije kulturnih centara Europe. Prikaz stanovite barbarogenije kakav se nalazi
u Micića nije prisutan kod Golla i Tokina. Detaljnije o barbarogeniji Micić piše u šesnaestom broju časopisa, a upravo taj
aspekt Milanja zamjera Zenitu. On navodi da je „Zenit imao svoju težinu do skretanja u ideološki pokret, a potom on je više
propovijedao ideološku nego stilsku totalizaciju, to jest u biti anticivilizacijsku misao o barbarstvu.“ (Milanja 2000: 190) Goll
je većim dijelom usmjeren prema osporavanju kapitalizma i civilizacije modernog velegrada, a Tokin naglašava tendenciju
kretanja ka primitivizmu i dinamizmu s imperativom da zenitizam bude shvaćen kao „estetizacija svih dinamizama“. U poetici
pokreta se zahtijeva asocijativnost, antimimetizam te desemiotizacija svih vrijednosti zapadne kulture.
Važnost dvobroja 17/18 iz 1922. godine
143
Dvobroj 17 – 18 iz 1922. godine potvrdio je preorijentaciju Zenita te ujedno doprinio njegovoj boljoj internacionalnoj
recepciji. Spomenuti su dvobroj uredili Ilja Erenburg i El Lissitzky. Lissitzky je izradio i naslovnicu. U cijelosti je bio posvećen
novijoj ruskoj umjetnosti. Sadržavao je članke o kino–filmu, kazalištu, političkom dadaizmu, Tatlinovu konstruktivizmu i dr.
Uz naslovnicu El Lissitzkom, na trećoj stranici se može naći prikaz Malevičevih „Kostima za operu A. Kručeniha „Pobjeda nad
suncem“. Zatim je na šestoj stranici prikazan Tatlinov rad „Spomenik trećoj Internacionali“ u okviru kojeg je predstavljen
konstruktivizam. Na idućoj se stranici nalaze Malevičeva suprematistička ostvarenja, a u nastavku se donosi i Rodčenkova
„Konstruktivna forma u prostoru“ (na jedanaestoj stranici).