Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

118
da je Piligrin svoju svijest želio potisnuti. (Kravar 1980/81: 321) Za razliku od mrava koji u stvarnom svijetu predstavljaju
radišnost, poniznost i hijerarhiju, a u začaranoj šumi neuništivost, medvjed i svraka u začaranoj šumi postaju simboli onih
dijelova duše u kojima se skupljaju negativni sadržaji svijesti. (Kravar 1980/81: 324) Unatoč tome što Piligrin želi potisnuti
negativne sadržaje iz vanjskoga svijeta, oni se uporno vraćaju u uobličavanjima podsvijesti pa se podsvijest može smatrati
govorom Drugoga koji žudnja za pronalaskom blagostanja i mira. (Fink 2009: 9)
Kontinuirano Piligrin krši zabrane, pije vodu iz izvora koja mu je zabranjena pa nađe pehar koji pripada bogovima, stalno je
žedan što može biti povezano s izvornom krivnjom kojem je opterećen i zbog koje sada doživljava preobrazba dok su druga
bića u šumi doživjela preobrazbe zbog slučajnosti ili hira bogova. (Pavličić 2007: 9-11). Mnogi teoretičari književnosti tvrde
kako je taj začarani svijet zapravo obrnuta slika realnoga svijeta, no izuzev nakaradnih životinjskih elemenata koje Piligrin
dobiva, taj se svijet može tumačiti kao Piligrinovo nesvjesno u kojemu on luta. Gledanjem u zrcala Piligrin počinje doživljavati
sebe na način na koji ga vide drugi u šumi čime pa ta zrcala postaju lanac označitelja u polju nesvjesnoga. (Lakan 1983:135)
Pogled na vlastiti odraz postaje temeljem za osjećaj jedinstva i identiteta koji Piligrin nažalost ne ostvaruje. (Matijašević 2006:
126)
No osim njegove svijesti koja je prikazana u likovima mrava te podsvijesti koja je ocrtana kao mijeh, Piligrin se suočava sa
nakaradnim preobrazbama (grba na leđima, magareće uši, sovine oči i veprovi zubi) koje se ne poklapaju s renesansnim
idealom ljepote. Moguće je da je Piligrin prihvatio svoju ulogu pasivnoga pojedinca u svijetu i polako se počeo identificirati s
tim svijetom kroz životinjska obilježja. Začarani svijet obrnuti je ili “naopaki” svijet u kojemu je prisutna stalna patnja i u
kojemu Piligrin mora biti preobražen. (Curtius 1998: 101) ne zna se je li Piligrinova identifikacija u epu dovršena (jer je ep
nedovršen), može se samo naslutiti.
Ne treba zaboraviti ni na humor koji je prisutan u epu, mada je ep pretežito ozbiljan. Humor je način da se opiše taj naopaki
svijet, no ne opisuje se samo naopaki, već i onaj stvarni svijet, svijet bez smisla, u kojemu nema razlike između smiješnoga i
ozbiljnoga, visokoga i niskoga. (Pavličić 2007: 61) I sami životinjski elementi kojima je Piligrin kažnjen su djelomice komični.
Božićno vrijeme kojime započinje sam ep pokazuje da mu funkcija nije bila parodijska jer Božić nije nešto što se običava
parodirati. (Pavličić 2007: 61)
Zanimljivo je i pitanje koje Pavešković postavlja, a to je je li Piligrin doista svaki čovjek i njegova sudbina? Pavešković
(1980:654) U kakvom se svijetu i u kojem vremenu taj čovjek nalazi, u antičkom svijetu, u sadašnjem vremenu ili u nekom
potpuno drukčijem svijetu i vremenu? Na to pitanje može odgovoriti lik javora koji je nekada bio čovjek. Sam je javor prije
dvije godine pretvoren u stablo, a prije toga je bio mlad i živio je u obilju. Zavist drugih ljudi ga je izbacila iz toga blaženstva
pa je očajan lutao svijetom prije negoli je bio pretvoren u stablo. Javor govori Piligrinu o škrtosti i o vlasti novca i o tome kako
je ludost zamijenila mudrost i kako sada ta ludost vlada svijetom. (Pavličić 2007: 45) Sličnost Piligrina s javorom leži u
činjenici da je javor dok je bio čovjek, isto kao i Piligrin, u očaju otišao od kuće. Svi su svjetovi isti, vremena mijenjaju ljude
samo na način da postaju još oholiji i pohlepniji. Nigdje se ne može pronaći potrebno blagostanje i mir i stoga su ovaj ep kao i
Vetranovićev osobni, poetički pečat pomalo pesimistični.
Osim javora, u epu je značajan je lik majmuna koji se oslanja na štap i šepa. Za razliku od javora, za kojega znamo da je
nekada bio čovjek, sudbinu majmuna ne možemo razaznati. On je nalik čovjeku pa je samim time nalik Piligrinu, iako je od
njega različit jer kao da “pripada istodobno čaroliji i realnosti”. (Pavličić 2007: 49) S druge strane, on je groteskni lik koji je
možda već prošao neku preobrazbu. On ima “razum blizak ljudskom pa može misliti i zaključivati, a opet o čudnom svijetu
može svjedočiti svojim izgledom i ponašanjem”. (Pavličić 2007:49) Javor i majmun važni su likovi jer su jedino oni pokušali
Piligrinu objasniti kako svijet funkcionira, a i jer su bili izrazito prijateljski raspoloženi prema njemu mada su i oni sami bili
žrtve toga svijeta kojega opisuju. (Pavličić 2007: 49) Sam ep završava kada Piligrin pronađe Čirčinu spilju o kojoj mu je Tirena
govorila.
U toj spilji pronalazi staricu koju moli da ga riješi svih muka. Starica mu odgovara da mora pitati svoju gospodaricu, Čirču
koja ga može kazniti ili mu vratiti ljudsko obličje. U tom se trenutku pred Piligrinom pojavljuje prekrasna mlada djevojka koja
mu kaže da će sve biti u redu. Bila je toliko lijepa da Piligrin nije pronalazio riječi kojima bi ju opisao. Uzima ga za ruku i vodi
u spilju. Njih dvoje nestaju u tami koja je toliko duboka da je se Piligrin prepadne.
Je li mu Čirča vratila ljudsko obličje ili ga ja kaznila jer je ušao u spilju s djevojkom (koja joj je možda bila podanica) nije
jasno. Smisleno je moguće da mu Čirča ipak nije vratila ljudsko obličje jer bi prejednostavno bilo da mu, nakon svih kazni koje
je dobio, odmah vrati ljudsko obličje.
Očigledno je da likovi u toj šumi, u kojoj ne vladaju nikakve uzročno-posljedične veze, postaju krivi i kada nisu krivi. Ta
krivnja može biti rezultat ljudskoga grijeha, ali i ne mora pa ukoliko čovjek osvijesti svoj položaj u društvu biti će nagrađen
rajem, a ako ne, patit će kao Piligrin. (Pavličić 2007: 12-14) Tu se polako približavamo, za razliku od potencijalne kršćanske
dimenzije epa, utopijskoj dimenziji jer je ep utoliko utopijski koliko postoji vjera u mogućnost da ljudi i priroda budu drukčiji
nego što su ovdje i sad. (Pavličić 2007: 66)
Radnja epa započinje u božićnoj noći pa je moguće da Piligrinove nevolje potječu iz njegovoga pomankanja vjere jer
možda je baš Piligrinu kod kuće bilo ponuđeno blagostanje i mir koje on nije uspio prepoznati. (Pavličić 2007: 71) No kako je
ep djelo manirističke književnosti u kojem “cirkuliraju slabo povezane ideje i slike, a u kojemu se nalazi mnoštvo privatnih
simbola” i elemenata iz Vetranovićeva života, teško je otkriti njegovo pravo značenje. (Novak 2003: 48) Iako prepun nejasnih
stihova, Piligrin kao da je “najava književne krize, on je njezin vrhunac”, a u njemu, kao da je Vetranović “odustao od
književnosti i prepustio se beskonačnosti”. (Novak 2003: 48)
Posvećen samotnjačkom životu, Vetranović je napisao ep koji očituje sve njegove osobne krize i koji svjedoči o pomirenju
jednoga čovjeka s vremenom u trenutku približavanja smrti. Groteska, nadrealni elementi, humor i animalne metamofmoze
elementi su koji ovaj ep čine kompleksnim i zahtjevnim za iščitavanje potencijalnoga/potencijalnih značenja.
Fantastični, pustolovni, pelegrinacijski, pseudoalegorijski ili možda ezoterijsko-filozofski ep koji opisuje odrastanje
čovjeka, razvoj svijesti čovjeka i prirode te pokušava odgovoriti na pitanje koje je to mjesto čovjeka u svijetu, u samome
univerzumu. Svaki čovjek u sebi nosi božansku energiju koju može manje ili više prepoznati i manifestirati. Ostvarenjem svih
životnih iskustava, čovjek spoznaje beskonačnost, ono božansko. Može li se Pelegrin nazvati ezoterijsko-filozofskim epom,