Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

4.1.3. Slovenski
Slovenski standardni jezik ima najviše izgovornih varijanti vokala: [e], [ɛ], [o], [ɔ], [i], [u] i poluglas [ə]. Prozodija vokala u
slovenskom, s obzirom na ostale južnoslavenske jezike, je najrazličitija (v. s. 25, 26, 27, 28, 32).
Poluglasu [ə] valja pridati pažnju jer je u slovenskom češći nego u ostalim južnoslavenskim jezicima. Zapisuje se znakom
/e/ te je njegov položaj na početku učenja jezika potrebno zapamtiti, a u kasnijim fazama učenja jezična intuicija pomaže u
naslućivanju (v. s. 9). Isto tako, izgovaramo ga pri svakom slogotvornom [r]. Također, u slovenskom postoje i kratki [e] i kratki
[o], a pojavljuju se uvijek na kraju riječi (v. s. 10).
4.2. Sonanti i konsonanti
4.2.1. Srpski
Srpski okluzivi, sonanti i frikativi se izgovaraju jednako kao i u hrvatskom jeziku. Jedino je kod afrikata izgovor nešto
drugačiji.
Distinkcija između fonetskih sustava hrvatskog i srpskog vidljiva je kod palatalnih [tç] i [dʝ] koji se kod mnogih govornika
hrvatskog jezika izjednačavaju pa se izgovaraju negdje između mekih i tvrdih palatala, dok su kod govornika srpskog jezika oni
izrazito distinktivni i ni u kojem slučaju neće doći do miješanja [tʃ] i [tç] odnosno [dʒ] i [dʝ] (v. s. 11, 12.).
4.2.2. Makedonski
U makedonskom jeziku, okluzivi, [p], [t], [b], [d], [g], sonanti, [m], [n], [nj], [r], [v], frikativi, [s], [ʃ], [z], [ʒ], [f], [h] i
afrikate, [ts], [tʃ], [dʒ] se ne razlikuju od istih glasova u ostalim južnoslavenskim jezicima.
Makedonski glasovi [x] i [ɣ] se često izgovaraju jednako kao [k] i [g] ispred prednjih vokala, iako se prema standardu oni
trebaju izgovarati strujnije od okluziva. Oni se nalaze na istim mjestima gdje se u srpskim i hrvatskim leksemima
staroslavenskog podrijetla nalaze [tç] i [dʝ]. U nekim govorima se izgovaraju gotovo kao [tʃ] odnosno [dʒ], no prema standardu
bi se trebali izgovarati kao palatalizirani velari [k] i [g]. [X] i [ɣ] se javljaju i u velikom broju neslavenskih leksema, najčešće
turskog i grčkog podrijetla. U takvim leksemima [x] i [ɣ] se javljaju ispred [e], dok se ispred [i] nalaze [k] i [g], uz vrlo mali
broj iznimaka (v. s. 13, 29)
Glasovi [k] i [l] se ispred prednjih vokala [i] i [e] izgovaraju mekše nego ispred ostalih vokala (v. s. 8).
Vokali [e] i [i] utječu i na sonant [j], koji se ispred istih ne piše niti izgovara, osim u malom broju tuđica te u nekim
slučajevima na granicama leksema. [J] se najjasnije izgovara na početku riječi, dok se u sredini i na kraju riječi zapravo
izgovara kao neslogotvorno [i]. (v. s. 14) Također, ukoliko se [i] nalazi na kraju riječi, a ispred njega se nalazi neki drugi vokal,
najčešće [o], često se izgovara kao [j] (v. s. 15) pa nerijetko dolazi do miješanja ova dva glasa u pisanju i izgovaranju. Jedino su
na početku riječi jasno razlikovani.
Sonant /lj/ u makedonskom jeziku je zanimljiv, jer u ćirilici postoji poseban grafem za njega, љ, a ipak se u većini slučajeva
piše kao spoj grafema l i j, лj. /Lj/ se kao jedinstven grafem piše u riječi ljubov i njenim izvedenicama (v. s. 16). U ostalim
riječima se pišu dva grafema (v. s. 17), a prema standardu bi se i to trebalo izgovarati kao glas [ʎ], no u mnogim lokalnim
govorima se izgovara kao dva glasa. Glas [ʎ] je mekši od glasa [l], no hrvatsko i srpsko [ʎ] se izgovaraju još mekše.
4.2.3. Slovenski
U slovenskom jeziku nema posebnih fonema /lj/ i /nj/, nego je to sklop dvaju suglasnika. Imaju dvije izgovorne varijante:
ako je iza /lj/ ili /nj/ samoglasnik, oni se izgovaraju jedan za drugim (v. s. 18, 33), a ukoliko stoje na kraju riječi ili ispred
suglasnika, izgovaraju se kao umekšani [n] i [l] (v. s. 19).
Zvučnik [l] se izgovara kao [u] u participu i općenito ako stoji na kraju riječi i u sklopovima [oln] (v. s. 20). Sklop [ln], bez
prethodnoga [o] izgovara se [ln] (v. s. 21). Valja reći i da je slovensko [l] mekše od onog hrvatskog.
Fonem /v/ se, isto kao i /l/, u većini slučajeva čita kao [u], na početku i na kraju riječi i kao samostalni prijedlog (v. s. 30).
Iako nema fonema /ć/, sklop [tj] ponekad je u izgovoru vrlo blizak mekom [tç] kakvog susrećemo u govoru Istre i Kvarnera,
iako se može čuti odvojeno izgovaranje (v. s. 22).
5. Glasovne promjene
5.1. Hrvatski i srpski
68
Od glasovnih promjena, hrvatski i srpski standardni jezici provode jednačenje po zvučnosti i mjestu tvorbe, ispadanje
suglasnika prilikom jednačenja ili na granici morfema, što je nešto češća promjena u srpskom, palatalizacija koja se u
srpskom naziva prva palatalizacija, sibilarizacija, u srpskom druga palatalizacija, vokalizacija l u o, jotacija odnosno
jotovanje te nepostojano a ili e.