Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

123
Nikolina Kos
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
kikimimi.kos2@gmail.com
Tajna Marije Jurić Zagorke
ABSTRACT: In the past she was both loved and hated, her novels were prohibited yet she developed an audience. What is it that attracted people to read the
works of Marija Jurić Zagorka inspite of the prohibition? Who were the ones that loved her and who were the ones that hated her? Why did she decide to
dedicate her life to journalism a strictly male profession? Did she write her novels by her on will or was she forced to write them? Did she accomplish what
she wanted in life and did other women follow in her footsteps? Who was really the person behind the name Marija Jurić Zagorka? These are the questions
which this paper will try to answer.
Keywords: Women, journalism, literature, women's rights.
Tko je osoba koja se krije iza imena Marija Jurić? Školski rečeno, ona je bila hrvatska književnica i prva hrvatska
novinarka, rođena u plemićkom dvoru Negovec nedaleko Vrbovca. Što se tiče njezinog datuma rođenja, jedino što je sigurno
jest godina, koja je 1873., dok se oko dana i mjeseca i danas vode rasprave (neki kažu da je u pitanju 2. ožujak, dok drugi kao
datum rođenja navode 1. siječnja). No, sve ono što slijedi, donekle je osvijetljeno. Obitelj njezinih roditelja, Ivana i Josipe (rođ.
Domin) Jurić, iako četveročlana bila je dobrostojeća, a imala je i dobre veze s mađarskim plemstvom. O tome govori i podatak
da je grof Ivan Erdödy bio Marijin krsni kum. Nakon Marijina rođenja obitelj se preselila na obiteljsko imanje Golubovec u
okolici Krapine gdje je otac Ivan postao upravitelj imanja baruna Geze Raucha koji je pak bio kum hrvatsko-ugarskog bana
Khuena Hédervárya (iz čega se opet daju naslutiti veze s mađarskim plemstvom). Prvu privatnu poduku dobiva na mađarskom
jeziku skupa sa plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu, a višu djevojačku školu završava kod Sestara milosrdnica u Zagrebu.
Iako je bila natprosječno darovita, roditelji joj nisu omogućili daljnje školovanje, čak ni unatoč Rauchovu zagovaranju da je o
svom trošku školuje u Švicarskoj.
Roditelji su odlučili drukčije i udali je za mađarskog željezničarskog činovnika koji je Mariji bio potpuno nepoznat čovjek.
Nakon sklapanja braka sa suprugom odlazi u Mađarsku. Dogovoreni brak završava tako Marijinim živčanim slomom, te
bježanjem od supruga nakon tri godine, prvo u Srijemsku Mitrovicu kod ujaka, a zatim u Zagreb. U Zagrebu započinje
novinarsku karijeru, što je tada bilo posve neoubičajeno, pa čak i nedopustivo za ženu u ono doba. Svoj prvi članak pod
naslovom „Egy Percz“ („Jedan časak“) objavljuje 1876. u listu Obzor. Članak je napisala potaknuta lošim postupanjem
mađarskih željezničara sa seljacima koji nisu znali mađarski jezik. Ožalošćena i razljućena time, na njihove postupke
odgovorila je tim oštrim člankom. Cijeli je život poštovala obične ljude, seljake i zbog toga je neki nisu voljeli, pa kad je
napisala ovaj članak, bila je prozivana da u njemu pokušava pobuniti narod protiv tadašnje vlasti. Pisala je satire usmjerene
protiv tadašnjeg plemićkog društva i njihovog načina života, ali i ponašanja prema ljudima manjima od sebe.
Od anonimne reporterke do afirmirane političke novinarke dug je i mukotrpan put kakav je i sama prošla, a na kraju opet
nije od mnogih svojih kolega dobila ono što je zaslužila, a to je priznanje za svoj rad. Na preporuku biskupa Strossmayera
postaje članicom redakcije Obzora na mjestu reportera i referenta za hrvatsko-mađarsku politiku. Dobiva vlastitu sobu, ali
samo zato da je netko od ljudi izvan redakcije ne bi vidio jer tada je bilo nezamislivo da u novinama piše žena. Donekle je
mogla pisati što je htjela, ali to nije smjela potpisati svojim imenom. Tekstove će objavljivati pod različitim, često i muškim
pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim „Zagorka“ izabrat će zbog ljubavi prema
ljudima iz hrvatskog puka s čijim je teškoćama suosjećala. Takvo omalovažavanje ljutilo je Zagorku i ona će se cijeli život
boriti protiv takvih predrasuda. U redakciji lista Obzor mnogo je puta bila omalovažavana od raznih ljudi, ali bilo je tu i onih
koji su je štitili. Jednom su joj u redakciju upala trojica uglednih književnika, od kojih ju je jedan (poznati hrvatski književnik
Ksaver Šandor Gjalski) izravno napao riječima: „...tko ste vi, da se usuđujete kritizirati, šibati naše društvene pojave? Kad ste
vi imali mogućnosti da vidite kakvo otmjeno društvo? Došli ste iz nekakvog smrdljivog zagorskog sela, vaša familija bili su
najprostiji moji kmetovi i sad hoćete da sjedate samnom za pisaći stol? Tko hoće da piše, tomu mozak mora prožimati kulturna
plemićka krv. Eto, kako ste prosti, mjesto da me uljudno slušate, vi pišete!... Vi jeste i ostajete 'šundliteratura za kravarice'“, a
na te riječi ona njemu odgovara: „Stenografiram, da mi ne izbjegne nijedna riječ toliko slavnog čovjeka.“ (Brešić 1997: 456).
Umjesto da se razljutila (što bi mnogi od nas
nesumnjivo napravili), ona je ostala mirna, a još je i svome napadaču lijepo i odgovorila. Od te trojice, jedan koji ju je
uvijek i vječito zagovarao, te stajao na njezinu stranu, bio je priznati književnik Silvije Strahimir Kranjčević, koji joj je dan
nakon tog napada svojeg suvremenika, rekao: „...da ste pisali u otmjenom društvu počasne aktovke i primili pokroviteljstvo
baruna Raucha, ovi isti bi sada o vama govorili i pisali zajedno sa Krausom pohvalno, a vi biste dobili u njihovom krugu
uvaženo mjesto. Oslonite se uvijek na mene, dati ću vam pouke.“ (Brešić 1997: 457).
Ona je bila prva u Hrvatskoj koja je započela sa pokretima za prava žena. Naravno, prve žene među kojima je takav pokret
nastao, bile su obične radnice, među kojima „37 radnica tiskare, fabrike cigara i kožarnice, dvije učiteljske pripravnice i dvije
sobarice“ (Brešić 1997: 453). Dva tjedna nakon toga, bila je pozvana na redarstvo gdje su joj priopćili da su neki muškarci
podigli tužbu protiv nje jer buni žene, poziva ih na nekakva obična sastančenja, drži im predavanja o koječemu, te im govori
kako se trebaju boriti da ostvare svoju ravnopravnost i slobodno kretanje u društvu te u državnim poslovima. Za to
„bezobrazno“ ponašanje, dobila je osam dana zatvora. Kad je u Zagreb dolazio ban Khuen Héderváry, organizirala je
demonstracije za njegov dolazak. Skupilo se nekoliko stotina žena koje su blokirale ulaze na Gornji grad i pred banskom
palačom vikale „dolje tirani“ te na kraju još i zapjevale banu. Sve svjetske novine pisale su o tome kao o čudu ovih žena koje
su se to usudile napraviti, a nitko nije mogao odgonetnuti kako se tu samo našlo osam stotina žena koje su umjesto u crkvi
završile pred banskom palačom.