Fiatal Szlavisták Budapesti Nemzetközi Konferenciája I.

111
Romana Brajša, Ivana Perić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska
brajsa@ffzg.hr, iperic@ffzg.hr
Ženski lirski subjekt u ljubavnoj lirici hrvatske renesanse
ABSTRACT: Besides from the prevalent male lyrical subject, Croatian Renaissance poets also use female voice in love poetry. Poems of the female lyrical
subject differ both in form and in content, as well as in their relation to the general conventions of Petrarcism. The goal of this study is to point out the
differences between female lyrical subject and male lyrical subject and to provide an insight on the position of women in the society of the time. Although it
might seem that it is about a subversion of the dominant male element, it's purpose is actually its strengthening.
Keywords: early Croatian Renaissance poets, female lyrical subject, Petrarcism, female lyrical subject, love lyrics, subversion.
Ljubavna tematika u hrvatskoj književnosti ima dugu tradiciju. Preuzimanje petrarkizma u hrvatskoj književnosti nastupilo
je već u drugoj polovici 15. stoljeća sa samim počecima autorske književnosti na hrvatskom jeziku. Prvi su svjetovni pjesnici u
hrvatskoj književnoj renesansi, Džore Držić (1461-1501) i Šiško Menčetić (1457-1527), pisali o ljubavi prema ženi slijedeći
Petrarku i njegovu ljubavnu koncepciju. Međutim Petrarkino pjesništvo nije jedino koje je ostavilo pečat na pjesništvo Džore
Držića i Šiška Menčetića, a osobito na pjesnike koji su stvarali nakon njih. Hrvatski su renesansni pjesnici o ljubavi pisali na
različite načine i, ne zadovoljavajući se samo Petrarkinim neostvarenim ljubavnim odnosom, sezali su i za utjecajima pjesnika
koji su pisali o sretnom, često i konzumiranom, ljubavnom odnosu. Na sve te utjecaje koji doprinose bogatstvu raznolikosti
opusa hrvatskih renesansnih pjesnika upozorio je Tomislav Bogdan (2006: 57-80) navodeći različite ljubavne lirske diskurse
koji su zastupljeni u hrvatskoj renesansnoj književnosti. Osim petrarkizma, on razlikuje i neoplatonizam, hedonistički ljubavni
lirski diskurs te srednjovjekovnu semantiku dvorske ljubavi.
Posebnu važnost ljubavne lirike u hrvatskoj renesansnoj književnosti potvrđuje Zbornik Dubrovčanina Nikše Ranjine koji je
nastajao od godine 1507. Zbornik sadrži više od 800 ljubavnih pjesama među kojima su i pjesme Džore Držića, Šiška
Menčetića, Mavra Vetranovića, Mate Hispanija i Marina Krstičevića. Do danas je ostalo oko 200 pjesama Zbornika koje nisu
atributirane.
Cilj ovog rada jest ukazati na posebnost pjesama sa ženskim lirskim subjektom u najranijih hrvatskih pjesnika. Te pjesme
na formalnoj i sadržajnoj razini mogu dati uvid u društvene odnose toga razdoblja, ali i poetičke različitosti u odnosu na
većinske pjesme s muškim lirskim subjektom.
Ženski lirski subjekt zastupljen je u dvije pjesme Džore Držića (br. 26 i 86), tri Šiška Menčetića (br. 268, 473 i 480), u
jednoj Hanibala Lucića (Zasve jer od vele), Marina Držića (br. 20) i Mate Hispanija (br. 727), šest Nikole Nalješkovića (br. 94,
101, 107, 143, 156, 169) te četiri anonimne iz Ranjinina zbornika (br. 723, 724, 725, 779). Sve pjesme navođene su prema
sljedećim izdanjima: Pjesme Šiška Menčetića i Džore Držića i ostale pjesme Rańinina zbornika. Priredio M. Rešetar, Zagreb
1937, Džore Držić, Pjesni ljuvene. Priredio J. Hamm, Zagreb 1965, Hanibal Lucić – Petar Hektorović. Priredio M. Franičević,
Zagreb 1968, Marin Držić, Djela. Priredio F. Čale, Zagreb 1987, Nalješković, Nikola (2005), Književna djela. Priredio A.
Kapetanović. Zagreb, Matica hrvatska.
Da bi bilo moguće dublje analiziranje ovih pjesama i njihova usporedba s pjesmama s muškim lirskim subjektom, ali i zbog
čestog poistovjećivanja sa samim autorom, potrebno je razgraničiti pojmove izvantekstnog, empirijskog autora, implicitnog
autora i subjekta lirskog teksta. Poistovjećivanje može navesti na traženje autobiografskih elemenata u pjesmama ili
pripisivanje pjesama sa ženskim lirskim subjektom pjesnikinjama, no važno je imati na umu kako su hrvatski renesansni
pjesnici u svoj opus rijetko unosili autobiografske elemente i kako ženski glas pjesme ne upućuje nužno i na žensko autorstvo.
Lirski subjekt jest „Nenarativni analogan pripovjedaču iz narativnih tekstova. On je najviša moguća iskazna instancija
lirskoga književnog djela, instancija koja stvara dojam smještenosti u izvorište diskurza.“ (Bogdan 2003: 33)
Pjesme sa ženskim lirskim subjektom nisu često proučavane, a razlog tomu možda jest njihova malobrojnost u odnosu na
pjesme s muškim lirskim subjektom. Specifičnost ovih pjesama naglašena je već na sadržajnoj razini i iako je njihova temeljna
tematika ljubav, ovdje nije riječ o pjesmama kakve bi bilo moguće pronaći u opusu Petrarke. Ono o čemu Petrarka nikada nije
pisao, a u ovim se pjesmama jasno ocrtava, jest ljubavni odnos, predstavljen iz ženske perspektive, čija semantika gotovo
uvijek podrazumijeva uzvraćenost. Tako ženski lirski subjekt Džore Držića u pjesmi br. 62 izražava zabrinutost zbog
nepovoljnih uvjeta u kojima prebiva njen odabranik, te željno iščekuje njegov povratak, a slično je i s njegovom pjesmom br.
86 u kojoj je zaljubljenica nesretna zbog razdvojenosti koju je skrivila okolina. Menčetićev ženski lirski subjekt u pjesmi br.
268 eksplicitno poziva na tjelesno združivanje ljubavnika dok se u pjesmi br. 480 ostvaruje tipična petrarkistička semantika
ljubavnog odnosa te ženski lirski subjekt ove pjesme, zbog nesretnog ljubavnog doživljaja, priželjkuje smrt.
Dakle, antinomična koncepcija ljubavnog odnosa u kojemu zaljubljenik pati zbog neuzvraćene i nesretne ljubavi, te slatkogorak
doživljaj ljubavi u kojemu patnja nije nepoželjna, ovakvim je pjesmama nepoznanica i upravo je semantika ljubavnog
odnosa koju one podrazumijevaju ta koja ih udaljava od petrarkizma. Ljubav u ovim pjesmama nije predstavljena kao bolan
doživljaj zbog neuzvraćenosti, riječ je o trenutno prekinutoj ljubavi zbog nekakvih praktičnih okolnosti, a ne zbog
ravnodušnosti ženske osobe. Razdvojenost dvoje ljubavnika najčešće je uzrokovana odlaskom muškog adresata na put, npr.
radi trgovine ili uplitanjem sumnjičave okoline koja je skrivila njihovu razdvojenost. U pjesmama Nikole Nalješkovića čest
uzrok razdvojenosti jest nevjernost adresata o kojoj ženski lirski subjekt nagađa. Baš naprotiv, iskaz ženske osobe popraćen