Rijeci i stvari - Monoskop

116
RIJECI I STVARI
nosti. Sličnost više nije oblik znanja, nego prije — prilika
za grešku, opasnost kojoj se izlažemo kad ne ispitujemo
slabo osvijetljeno mjesto konfuzija. »Česta je navika«, kaže
Dekart u prvim redovima djela Regulae, »da kad otkrijemo
izvjesnu sličnost između dvije stvari, pripišemo i jednoj i
drugoj, čak i u onim tačkama u kojima su one u stvarnosti
različite, ono što smo utvrdili kao tačno samo za jednu
od njih« (1). Period sličnog upravo se time zatvara. Iza njega
ostaju samo igre. Igre čija čarobna moć izrasta iz
nove srodnosti između sličnosti i iluzije; svuda se ocrtavaju
himere sličnosti, ali zna se da su to himere; to je povlašten
trenutak varljivog izgleda, komične iluzije, pozorišta
koje se podvostručava, zabuna, snova i vizija; to je
vrijeme varljivih čula; to je vrijeme u kome metafore, poređenja
i alegorije definišu pjesnički prostor jezika. I stoga
znanje XVI vijeka ostavlja deformisano sjećanje o miješanom
saznanju i bez pravila, u kojem su se sve stvari
na svijetu mogle približiti slučaju iskustva, tradicije ili
lakovjernosti. Odsada će lijepe stroge figure sličnosti biti
zaboravljene. A znaci koji su ih obilježavali biće smatrani
za sanjarenja i čaroliju znanja koje još nije postalo razumno.
Već kod Bekona nalazimo kritiku sličnosti. To je empirijska
kritika, koja nije uperena protiv odnosa poretka
i jednakosti stvari, nego protiv tipova duha i oblika iluzije
kojima su mogli biti potčinjeni. U pitanju je, dakle,
doktrina zamjene uloga. Bekon ne razbija sličnosti na osnovu
očevidnih dokaza i njihovih pravila. On ih prikazuje
kako titraju pred očima, iščezavaju kad im se približimo,
ali se ubrzo ponovo obrazuju malo dalje. To su idoli. Pećinski
idoli, ali oni iz pozorišta, uvjeravaju nas da stvari
liče na ono što smo naučili i na teorije koje smo formulisali;
drugi idoli nas uvjeravaju da stvari liče međusobno.
»Ljudski duh je po prirodi upućen da pretpostavlja kako u
stvarima ima više reda i sličnosti nego što ih on sam nalazi;
i dok je priroda puna izuzetaka i razlika, duh svuda
vidi harmoniju, sklad i podudarnost. Otuda se pojavila
fikcija da sva nebeska tijela u svom kretanju opisuju savršene
krugove«; takvi su idoli plemena, spontane fikcije
duha. Njih prate — kao posljedice, a ponekad kao uzroci
— jezičke konfuzije: jedno jedino i isto ime pripisuje se
bez razlike stvarima koje nisu iste prirode. To su idoli foruma
(2). Jedino ih obazrivost duha može razbiti. Ako se