Rijeci i stvari - Monoskop

GOVOR
157
U klasicizmu, sirovo biće jezika — ta masa znakova
razasuta po svijetu da bi tu ispoljila našu upitnost — izbrisalo
se, ali je jezik sa bićem uspostavio nove odnose,
mnogo teže shvatljive, jer jezik to biće iskazuje i u njega
se utapa; iz samog sebe jezik ga potvrđuje, a ipak ne bi
mogao opstati kao jezik da ta riječ, sama po sebi, ne podržava
svaki mogućni govor. Nema jezika bez označavanja
bića na određen način; ali bez jezika nema ni glagola biti,
koji predstavlja samo jedan njegov dio. Ta jednostavna riječ,
to je biće predstavljeno u jeziku, ali to je i reprezentativno
biće jezika — što ga, dozvoljavajući mu da ga potvrdi
ono što kaže, čini sposobnim i za istinu ili za grešku.
Po tome je ta riječ različita od svih drugih znakova koji
mogu biti podudarni, vjerni, primjereni ili ne onome što
označavaju, ali nisu nikad ni istiniti ni lažni. Jezik je s kraja
na kraj — govor, po toj jedinstvenoj snazi koju ima riječ
što prekoračuje sistem znakova, usmjerena prema biću
onoga što je označeno.
Ali otkuda dolazi ta moć? I koji je to smisao što, prevazilazeći
riječi, stvara rečenicu? Gramatičari Por-Roajala
govorili su da je smisao glagola biti u potvrđivanju. To je
pokazivalo u kom se području jezika nalazi njegova apsolutna
privilegija, ali ne i u čemu se sastojala ta privilegija.
N e treba smatrati da glagol biti sadrži ideju potvrđivanja,
jer i sama imenica potvrđivanje, kao i riječ da, sadrže istu
ideju (37); stoga taj glagol više osigurava potvrđivanje ideje.
No da li potvrđivanje ideje ukazuje i na njeno postojanje?
Tako upravo misli Boze (Bauzée), koji u tome nalazi
razlog za tvrdnju da glagol u svom obliku sabira varijacije
vremena: jer, suština stvari se ne mijenja, jedino se
njihovo postojanje javlja i iščezava, jedino ono ima prošlost
i budućnost (38). Na to Kondijak može primijetiti da,
ako postojanje može biti oduzeto stvarima, ono onda nije
ništa više nego atribut, a da glagol može potvrditi i smrt
kao i postojanje. Jedino što glagol potvrđuje jeste koegzistiranje
dviju predstava: na primjer, predstavu zelenila i
drveta, čovjeka i postojanja ili smrti; stoga glagolska vremena
ne označavaju vrijeme u kome su stvari apsolutno
postojale, nego jedan relativni sistem anteriornosti i simultanosti
stvari (39). Koegzistiranje, zaista, nije atribut same
stvari, ali nije ni nešto više od oblika predstave: kad kažemo
da zelenilo i drvo koegzistiraju, to znači da su oni
vezani u svim ili u većini utisaka koje o njima stičem.