19.01.2014 Views

Rijeci i stvari - Monoskop

Rijeci i stvari - Monoskop

Rijeci i stvari - Monoskop

SHOW MORE
SHOW LESS

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.

ČOVJEK I NJEGOVI DVOJNICI<br />

377<br />

lja ravnotežu sistema. Dok se predstava sama po sebi podrazumijeva,<br />

kao opšti elemenat misli, teorija govora vrijedi<br />

istovremeno i u okviru istog pokreta, kao osnov svake moguće<br />

gramatike i kao teorija saznanja. Ali čim iščezne primat<br />

predstave, teorija govora se razbija i dobij amo njena<br />

dva ogoljena i metamorfozirana nivoa. Na empirijskom nivou<br />

nalaze se četiri konstituitivna segmenta, ali funkcija<br />

koju su oni vršili je u potpunosti drukčija (4): tamo gdje<br />

je analizirana, privilegija glagola, njegova moć da govor<br />

izvede iz njegovih granica i da ga učvrsti u biću predstave,<br />

uvedena je analiza interne gramatičke strukture koja je<br />

imanentna svakom jeziku i koja ga konstituiše kao autonomno<br />

biće; isto tako i teorija fleksija, traženje zakona<br />

mutacija svojstvenih riječima zamjenjuju analizu artikulacije<br />

koja je zajednička i riječima i <strong>stvari</strong>ma; teorija osnove<br />

došla je na mjesto analize reprezentativnog korijena; najzad,<br />

otkrivena je lateralna bliskost jezika tamo gdje je tražen<br />

beskrajni kontinuitet derivacija. Drugim riječima, sve<br />

što je funkcionisalo u okviru odnosa između <strong>stvari</strong> (onakve<br />

kakve su predstavljene) i riječi (sa njihovom reprezentativnom<br />

vrijednošću) ponovljeno je u jeziku i shvaćeno kao<br />

njegova unutrašnja osnovanost. Na nivou baze, postoje još<br />

četiri segmenta teorije o govoru: kao i u klasicizmu, oni<br />

služe u toj novoj analitici ljudskog bića da izraze odnos<br />

prema <strong>stvari</strong>ma; ali ovaj put modifikacija je išla u obrnutom<br />

smjeru; sada nije u pitanju njihovo uključivanje u<br />

unutrašnji prostor jezika, nego njihovo oslobađanje od<br />

domena predstave u kome su bili zarobljeni i o njihovoj<br />

ulozi u domenu vanjštine, gdje se čovjek javlja kao konačan,<br />

određen, angažovan u dubini onoga što ne misli i podložan<br />

u svom biću disperziji vremena.<br />

Klasicistička analiza govora, od trenutka kad je prestala<br />

da se nastavlja na teoriju predstave, bila je razbijena<br />

na dva dijela: s jedne strane, ona se uključila u empirijsko<br />

saznanje gramatičkih oblika, a s druge — postala je analitika<br />

konačnosti; ali nijedno od ta dva pomjeranja nije se<br />

moglo izvesti bez totalnog obrta funkcija. Sada se može<br />

shvatiti suština nepodudarnosti što vlada između postojanja<br />

klasicističkog govora (koji se oslanja na neispitanu evidentnost<br />

predstave) i postojanja čovjeka kakav je dat u<br />

modernoj misli (uz antropološku refleksiju koju takvo postojanje<br />

omogućava): analitika čovjekovog načina postojanja<br />

omogućena je tek pošto je razbijena, pomjerena i izo­

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!