Rijeci i stvari - Monoskop

RAZMJENA 239
predenja poslova« (49). Ali samo prva i polovina treće moraju
biti isplaćene u novcu, druge mogu biti isplaćene u
obliku direktne razmjene. Vodeći računa da polovina stanovništva
stanuje u gradovima i ima više životne troškove
od seljaka, jasno je da bi novčana masa u opticaju
morala iznositi 2/3 proizvodnje. Ako bi se sva plaćanja
vršila jednom godišnje. Ali, u stvari, zemljišna renta se u-
bira tromjesečno; prema tome, dovoljna je i količina novca
koja iznosi 1/6 proizvodnje, štaviše, mnoga plaćanja se
vrše dnevno ili sedmično; tada je iznos novca ravan devetom
dijelu proizvodnje, to jest trećini posjednikove rente
(50).
Ali taj račun je tačan samo ukoliko imamo u vidu
jednu izolovanu zemlju. Dok većina zemalja, u stvari, održava
međusobne trgovačke veze na bazi čiste razmjene;
metal se procjenjuje prema njegovoj težini ( a ne prema
nominalnoj vrijednosti). U tom slučaju može se takođe izračunati
relativna količina novca koju je poželjno pustiti
u opticaj. Ipak, takav proračun se ne mora pozivati na
zemljišnu proizvodnju, nego, možda, na odnos zarada i cijena,
upoređen sa sličnim odnosom u nekoj stranoj zemlji.
Jer tamo gdje su cijene relativno niske (zbog male količine
novca), strani novac se privlači širokim mogućnostima
kupovine; tako se povećava količina metala. Država tada
postaje »bogata i moćna«; ona može izdržavati flotu i armiju,
završiti osvajanja, još se obogatiti... Količina novca
u opticaju utiče na skok cijena, iako daje mogućnost pojedincima
da kupuju u inostranstvu, tj. tamo gdje su cijene
niže; na taj način metal postepeno iščezava i država ponovo
siromaši. To je ciklus koji opisuje Kantijon i koji sažima
u obliku opšteg načela: »Odveć veliko obilje novca koje,
dok traje, čini države moćnim, baca ih neosjetno ali
prirodno u siromaštvo« (51).
Te oscilacije sigurno ne bi bilo mogućno izbjeći da
u poretku stvari ne postoji i suprotna tendencija, koja
stalno povećava bijedu već siromašnih zemalja, a povećava
prosperitet bogatih. To znači da kretanje stanovništva ima
suprotan pravac kretanju novca: ovaj ide od razvijenih
zemalja ka onima u kojim vladaju niske cijene; ljude,
opet, privlače dobre zarade, to jest zemlje koje raspolažu
velikim količinama novca. Tako siromašne zemlje pokazuju
tendenciju raseljavanja; poljoprivreda i industrija nazaduju,
a bijeda se povećava. U bogatim zemljama, napro­