Rijeci i stvari - Monoskop

PROZA SVIJETA 105
nastanak literature koja više nije bila namijenjena za usmeno
prenošenje ili izvođenje niti uslovljena tim ciljevima,
početak interpretacije religijskih tekstova o tradiciji i magisteriju
crkve — sve to svjedoči, mada se pri tome ne
može voditi računa o posljedicama i uzrocima, o primarnom
položaju koji je na Zapadu zauzela Pisana Riječ. Odsad
je osnovno svojstvo jezika da bude napisan. Glasovi
samo predstavljaju prolazan i nestalan izraz jezika. I sam
bog je svijetu ostavio pisane riječi; i Adam, kad je dao
prva imena životinjama, samo je čitao njihova vidljiva i
ćutljiva obilježja; i zakon je najprije bio napisan na tablicama,
a ne povjeren pamćenju ljudi; pravu riječ treba
tražiti u knjizi. I Vižner (Vigenère) i Dire (35) su govorili
— i to gotovo istim riječima — da je pisana riječ uvijek
prethodila usmenoj, u prirodi — sigurno, a možda i u ljudskom
znanju. Jer sasvim je moguće da je i prije Vavilona
i prije Potopa postojalo pismo sastavljeno od samih znakova
prirode, tako da su ti znaci mogli imati snagu da direktno
utiču na stvari, da ih privlače ili odbijaju, da izražavaju
njihova svojstva, osobine i tajne. O tome primarnom
prirodnom pismu izvjesna ezoterička znanja, a prije svega
kabala, sačuvala su razbijenu uspomenu i sad pokušavaju
da vaspostave svoju odavna usnulu moć. Ezoterizam u XVI
vijeku je fenomen pisane, a ne govorne riječi. U svakom
slučaju, ova posljednja je lišena svoje vlasti, ona je — kažu
Vižner i Dire — samo ženski dio jezika, kao njen pasivni
intelekt; pisana riječ je aktivni intelekt, »muški princip«
jezika. Samo ona čuva istinu. To primarno mjesto pisane
riječi objašnjava naporedo postojanje dviju nerazdvojnih
oblika znanja u XVI vijeku, uprkos njihovom prividnom
suprotstavljanju. U pitanju je, prije svega, nerazlikovanje
onoga što se vidi i što se čita, između posmatranog i objelodanjenog,
dakle o konstituisanju jedinstvene i izgrađene
platforme na kojoj se do beskonačnosti ukrštaju pogled i
jezik; i obrnuto, u pitanju je isto tako i neposredno razdvajanje
svakog jezika koji prati beskonačno pothranjivanje
komentarom.
Bifon će se jednog dana začuditi kad pronađe kod jednog
prirodoslovca poput Aldrovandija nerazmrsivu mješavinu
tačnih opisa, prenesenih citata, nekritički usvojenih
priča, primjedaba koje se odnose'na anatomiju, heraldiku,
postojbinu, mitološke vrijednosti životinje, i napomena o
njihovoj mogućoj primjeni u medicini ili magiji. I zato