Rijeci i stvari - Monoskop

302
RIJECI I STVARI
ćanju proizvodnje, njenoj stagnaciji ili padu; ali svi ti fenomeni
bili su tumačeni na osnovu prostora na tabeli gdje
su se vrijednosti mogle međusobno suočiti. Cijene bi se
povećavale kad bi reprezentativni elementi rasli brže nego
elementi koje oni predstavljaju; proizvodnja bi opala, instrumenti
predstavljanja se smanjili u odnosu na stvari
koje treba predstaviti, itd. Uvijek je, dakle, bila u pitanju
kružna kauzalnost, uz to još i površinska, jer se odnosila
samo na recipročno djelovanje onoga koji analizira i onoga
što je analizirano. Počev sa Rikardom, rad se, oslobođen
veze sa predstavom i nalazeći se u području gdje ona ne
može na njega djelovati, organizuje prema kauzalnosti koja
je samo njemu svojstvena. Količina potrebnog rada za proizvodnju
nekog predmeta (za njegovo sakupljanje ili njegov
transport) zavisi od oblika proizvodnje: prema stepenu
izvršene podjele rada, količini i vrsti proizvodnih sredstava,
sumi kapitala kojom raspolaže poslodavac i koju
investira u pogone svoje tvornice, sama proizvodnja će dobijati
drukčiji oblik; u nekim slučajevima ona će biti skupa,
a u drugim jeftinija (4). Ali kako je u svim slučajevima
ta cijena (zarade, kapital i dohoci, kamate) određena
na osnovu rada već izvršenog i primijenjenog na tu novu
proizvodnju, dolazi do rađanja velike linearne i homogene
serije — serije proizvodnje. Svaki rad ima svoj rezultat,
koji je na ovaj ili onaj način primijenjen na jedan drugi
rad čije troškove onda i određuje; a taj novi rad ulazi zatim
u formiranje vrijednosti, itd. Takva serijska akumulacija
prvi put ukida recipročno determinisanje, koje je
jedino važilo u klasicističkim analizama bogatstva. Ona time
uvodi mogućnost stvaranja jednog kontinuiranog istorijskog
vremena, iako, kao što ćemo kasnije vidjeti, Rikardo
evoluciju zamišlja samo u obliku usporavanja ili čak
zaustavljanja istorije. Na nivou mogućnosti formiranja misli,
Rikardo je, razdvojivši formiranje i reprezentativnost
vrijednosti, omogućio artikulaciju ekonomije u okviru istorije.
Umjesto da bogatstvo bude raspoređeno u okviru
jedne tabele i da tako formira sistem ekvivalentnosti, organizuje
se i gomila u okviru vremenskog lanca: svaka se
vrijednost određuje ne prema instrumentima koji omogućavaju
da bude analizirana, nego prema uslovima proizvodnje
iz kojih je proizišla. Osim toga, ti uslovi su determinisani
količinom rada upotrijebljenog za proizvodnju. I
prije nego što se ekonomska misao veže za istoriju doga­