Rijeci i stvari - Monoskop

GLAVA SEDMA
GRANICE PREDSTAVE
I DOBA ISTORIJE
Posljednje godine XVIII vijeka prekinute su diskontinuitetom
sličnim onome koji je početkom XVII vijeka
razbio misao renesanse. Tada su se velike cirkulame figure,
u koje je bila zatvorena sličnost, razmjestile i otvorile
kako bi se mogla razviti tabela sličnosti; ta se tabela
sada ponovo ruši, a znanje je pronašlo nove prostore. Taj
je điskontinuitet isto tako zagonetan u svom principu u
svoj prvobitnoj rastrzanosti, kao i onaj koji je razdvajao
Paracelsove krugove od kartezijanskog reda. Odakle potiče
ta iznenadna i neočekivana mobilnost epistemoloških pomjeranja,
skretanje pozitiviteta i uz to duboka promiena
njihovog n, ma postojanja? Kako je mogućno da se misao
otrgne od područja u kome je nekad prebivala — ti.
od opšte gramatike, istorije prirode, bogatstva — i da skrene
u zabludu, himeru i ne-znanje sve ono što je, dvadeset
godina ranije, bilo postavljeno i utvrđeno u svijetlim prostorima
saznanja? Kakvi događaji i kakvi zakoni diktiraju
takve promjene koje tvrde da se stvari ne mogu ni posmatrati,
ni opisati, ni iskazati, ni okarakterisati, ni klasitikovati,
ni saznati na isti način i da se u međuprostoru
rijeci ili u njihovoj providnosti ne nalazi više ni bogatstvo,
ni zivo biće, ni govor, kao predmeti saznanja, nego
sasvim drukčija bića? Za arheologiju znanja, taj duboki
otvor u mreži kontinuiteta, ako treba da bude pažljivo
analiziran, ne može biti »objašnjen«, pa čak ni obuhvaćen,
jednom jedinstvenom riječju. To je jedan radikalan
preokret koji se odvija na čitavoj vidljivoj površini znanja
i čiji se znaci, potresi i efekti mogu pratiti u svim pojedinačnim
fazama. Jedino misao, hvatajući sama sebe u