19.01.2014 Views

Rijeci i stvari - Monoskop

Rijeci i stvari - Monoskop

Rijeci i stvari - Monoskop

SHOW MORE
SHOW LESS

Create successful ePaper yourself

Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.

ČOVJEK I NJEGOVI DVOJNICI<br />

369<br />

vršno govoreći, može se reći da je saznanje o čovjeku, za<br />

razliku od nauke o prirodi, uvijek vezano na najneodređeniji<br />

način za etiku ili politiku: štaviše, moderna misao<br />

usmjerena je u pravcu gdje onaj Drugi mora postati Isti<br />

kao i sam čovjek.<br />

V I UZMICANJE I POVRATAK ISKONA<br />

Posljednja odlika koja karakteriše i čovjekov način<br />

bivanja i refleksiju koja mu je upućena jeste odnos prema<br />

iskonu. Odnos koji se bitno razlikuje od onoga koji je misao<br />

klasicizma pokušala da uspostavi pri formulisanju idealne<br />

geneze. Pronaći porijeklo u X V III vijeku značilo je<br />

premjestiti se sasvim blizu čistog i pukog podvostručenja<br />

predstave: o ekonomiji se razmišljalo na osnovi trampe,<br />

jer su tu obje predstave koje su partneri formirali o svom<br />

vlasništvu i o vlasništvu drugog bile ekvivalentne; pružajući<br />

mogućnost zadovoljenja dviju gotovo identičnih želja,<br />

te predstave su bile gotovo »iste«. O porijeklu jezika mišljeno<br />

je kao o providnosti između predstave o jednoj <strong>stvari</strong><br />

i predstave krika, zvuka, mimike (u' jeziku akcije) koja<br />

ju je pratila.<br />

U modernoj misli ne može se zamisliti takav iskon: vidjeli<br />

smo kako su rad, život i jezik stekli svoju vlastitu istoričnost<br />

u koju su bili usađeni: oni stoga nisu nikad mogli<br />

iskazati svoje stvarno porijeklo, iako je čitava njihova istorija<br />

iznutra usmjerena prema njemu. Više porijeklo ne<br />

pruža mogućnost istoričnosti, nego sama istoričnost u svojoj<br />

osnovi ostavlja da se iskaže nužnost porijekla koje joj<br />

je i strano i inherentno: kao zamišljeni vrh konusa u kome<br />

se povezuju sve razlike, sve disperzije i sve diskontinuiranosti<br />

i tu prave tačku identičnosti, neuhvatljivu figuru<br />

Istog, koja ima snagu da se razbije i postane druga.<br />

Početkom X IX vijeka čovjek je konstituisan u korelaciji<br />

sa tim istoričnostima, sa svim tim <strong>stvari</strong>ma koje<br />

su zatvorene u same sebe i koje kroz svoj razvoj i prema<br />

vlastitim zakonima označavaju neuhvatljivu identičnost<br />

svog porijekla. Ipak, čovjek se prema svom iskonu ne odnosi<br />

na isti način. To je stoga što se čovjek otkriva kao<br />

biće vezano za već stvorenu istoričnost: on nikad nije savremen<br />

tom iskonu koji se kroz trajanje <strong>stvari</strong> ocrtava<br />

prikrivajući se. Kad čovjek pokuša da se definiše kao živo

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!