Rijeci i stvari - Monoskop

156
RIJECI I STVARI
mo od bezličnih glagola (tipa: »sniježi«, »grm i«) i da su
se, počev od tog verbalnog nukleusa, razvile ostale vrste
riječi, kao izvedena i pomoćna preciziranja. Jezički prag
je postavljen tamo gdje se javlja glagol. Stoga glagol treba
tretirati kao mješovito biće, kao riječ među riječima, podložnu
istim pravilima, koja poštuje zakone regiranja i slaganja;
a zatim glagol treba posmatrati i iza svih tih riječi,
u sferi koja nije govorna, nego ona iz koje se govori. Glagol
je na ivici govora, na granici onoga što je rečeno i
onoga što se kaže, upravo tamo gdje se znaci pretvaraju
u jezik.
U toj funkciji treba ispitivati glagol, oslobađajući ga
svega što ne prestaje da ga opterećuje i pomućuje. Ne
treba se sa Aristotelom zaustaviti na činjenici da glagol
označava vremena (i druge riječi, prilozi, pridjevi, imenice
mogu imati vremenska značenja). Ne treba se zadovoljiti
ni Skaližerovom (Scaliger) tvrdnjom da glagol izražava
radnju ili strast, dok imenice označavaju stvari. Ne
treba pridavati važnost, kako je to radio Bukstorf (Buxtorf),
različitim licima glagola, jer i izvjesne zamjenice imaju
to svojstvo da izražavaju lica. Treba odmah istaknuti u
punoj svjetlosti ono čime je glagol konstituisan: glagol potvrđuje,
to jest on označava »da govor u kom je glagol
upotrebljen jeste govor čovjeka koji ne zamišlja samo imena
nego ih i prosuđuje« (34). Rečenica nastaje — i govor
takođe — kada se između dvije stvari može utvrditi veza
pripadanja, kada se kaže da to jeste to (35). Svi glagoli
se tako svode na jedan jedini koji znači: biti. Svi ostali se
tajno služe tom jedinstvenom funkcijom, ali su je prekrili
određenjima koja je skrivaju: dodati su„imenski dijelovi
predikata i umjesto da se kaže »ja sam pjevajući«, kaže se
»ja pjevam «; dodate su i odredbe za vrijem e i umjesto da
kažemo: nekad sam pjevajući, kaže se: pjevao sam; najzad,
izvjesni jezici integrisali su i subjekat u tkivo glagola,
pa Latini, tako, ne kažu: ego vivit, nego vivo. Sve to je
samo gomilanje i taloženje oko jedne verbalne funkcije,
koja je apsolutno sićušna, ali bitna; »postoji samo glagol
b it i... koji je zadržao svoju jednostavnost« (36). Čitava
suština jezika sažima se u toj jedinstvenoj riječi. Bez nje
bi sve ostalo ćutljivo i ljudi bi, kao i izvjesne životinje,
mogli da se služe svojim glasom, ali nijedan od tih krikova
razasutih po šumama nikad se ne bi povezao u veliki lanac
jezika.