Rijeci i stvari - Monoskop

PREDGOVOR
61
nisati odnos između svake pojedine skupine i odnos koji
ih sve zajedno povezuje kao sadržaj i sadržitelj: ako se sve
raspoređene životinje nalaze bez izuzetka u nekoj od rubrika
ove podjele, da li i sve druge nisu u njoj? I u kome
prostoru se nalazi ova podjela? Apsurd uništava ono i iz
nabrajanja, predstavljajući kao nemoguće ono u u kome
su raspoređene nabrojane stvari. Borges ne dodaje nijednu
figuru atlasu nemogućeg; on nigdje ne iznosi na vidjelo
bljesak pjesničkog susreta; on izbjegava najdiskretniju ali
i najinsistentniju nužnost; on izostavlja lokaciju i nijemo
tlo na kome bića mogu biti jukstaponirana. To je prikriveno
iščezavanje, ili neznatno naznačeno abecednom serijom
koja treba da bude nit vodilja (jedina vidljiva) za
nabrajanja u jednoj kineskoj enciklopediji... Oduzeta je
samo slavna »tabela operacija«; i vraćajući Ruselu onaj
mali dio onoga što mu uvijek dugujemo, upotrebljavamo
riječ »tabela« u dva paralelna smisla: kao tablu poniklovanu,
gumenu, bijelu, blistavu pod suncem koje proždire
sjenke — onu na kojoj se za trenutak, ili možda zauvijek,
nalaze zajedno kišobran i mašina za pletenje; i tabelu koja
omogućava da misao izvrši raspoređivanje bića, raspodjelu
na klase, da nominalno grupiše oznake njihovih sličnosti
i razlika — onu na kojoj se iz dubine vremena jezik ukršta
sa prostorom.
Taj Borgesov tekst me je dugo nagonio na smijeh
ne bez izvjesne nelagodnosti koju je teško savladati. Možda
zato što se na njegovom tragu javljala sumnja da postoji
i gori nered nego što je pogrešan poredak ili onaj
koji se približava onome što ne odgovara; to bi bio nered
u kome blistaju fragmenti velikog broja mogućih poredaka
bez zakona i geometrije, fragmenti heteroklitnog. Tu
bi riječ trebalo shvatiti u njenom etimološkom značenju:
tu su stvari »polegle«, »postavljene«, »raspoređene« na tako
različitim mjestima da im je nemoguće pronaći zajedničku
tačku i definisati njihov locus communis. Utopije nas tješe:
ako nemaju stvarnog mjesta, one se ipak odvijaju u
divnom i sasvim glatkom prostoru; one otvaraju gradove
sa širokim avenijama, zasađenim vrtovima, zemljama u kojim
je lako živjeti iako im je pristup himeričan. Heterotopije
uznemiruju sigurno zbog toga što one tajno miniraju
jezik, jer sprečavaju da se imenuje ovo ili ono, jer
razbijaju zajedničke imenice ili ih isprepliću, jer unaprijed
razbijaju »sintaksu«, i to ne samo onu koja konstruiše re­