Rijeci i stvari - Monoskop

GOVOR
145
predstava predstavljena verbalnim znacima. Ali kakva je
osobenost tih znakova i ta čudna moć koja im omogućava,
bolje nego svima drugima, da notiraju predstavu, da je analiziraju
i ponovo komponuju? Između svih sistéma znakova,
koji je svojstven jeziku?
Pri prvom ispitivanju riječi je mogućno definisati prema
njihovoj proizvoljnosti ili njihovom kolektivnom karakteru.
U svojoj primarnoj osnovi, jezik je sastavljen, kako
kaže Hobs, od sistema nota koje su pojedinci za sebe
izabrali: pomoću tih oznaka oni vas mogu podsjetiti na
predstavu, vezati ih, razdvojiti i uticati na njih. Te note je
zajednici nametnula konvencija ili nasilje (1); ali ipak smisao
riječi pripada samo predstavi svakog pojedinca i uzalud
ga svi prihvatamo, jer on nema drugog boravišta osim
u mislima svake pojedine individue: »R iječi su znaci za ideje
onoga koji govori«, kaže Lok, »i niko ih neposredno ne
može primijeniti kao znake na nešto drugo osim na ideje
koje sam nosi u svom duhu« (2). Ono što jezik razlikuje
od svih drugih znakova i omogućava mu da u predstavi
igra ključnu ulogu, nije, dakle, toliko njegov individualni
ili kolektivni karakter, njegova prirodnost ili proizvoljnost.
Razlikuje ga prije svega činjenica da predstavu analizira
prema jednom nužno sukcesivnom redu: glasovi, zaista,
mogu biti artikulisani samo jedan po jedan, jezik u prvi
mah ne može predstaviti misao u njenoj cjelovitosti, treba
da je rasporedi, dio po dio, prema jednom linearnom
redu. Međutim, ovakav red je stran predstavi. Istina je,
misli se slijede u vremenu, ali svaka form ira jedinstvo, bilo
da sa Kondijakom (3) smatramo da su svi elementi predstave
dati u jednom trenutku i da ih samo refleksija može
pojedinačno razviti, bilo da se složimo sa Destit de Trasijem
da elementi s takvom brzinom dolaze jedan iza drugog
da praktično nije moguće ni posmatrati ni zadržati
njihov poredak (4). U rečenice, u stvari, treba razviti predstave,
ograničene na same sebe: za moj pogled »sjaj je inherentan
ruži«; ali u govoru ne mogu izbjeći da se ne
ispolji kako joj sjaj prethodi ili je slijedi (5).
Kad bi duh bio u stanju da izgovara ideje »onako
kako ih primjećuje«, nema nikakve sumnje da bi ih »izgovarao
sve u jedan mah« (6). Ali upravo to nije moguće,
jer, ako je »misao prosta operacija«, »njeno iskazivanje je
sukcesivna operacija« (7). U tome se sastoji suština jezika,
ono što ga istovremeno razlikuje od predstave (čija je on
10