Rijeci i stvari - Monoskop

422
RIJECI I STVARI
sasvim blizu jezika a isto tako veoma udaljena); kao iskustvo
konačnosti (uhvaćene u otvoru i prisili te iste konačnosti).
Vidimo, dakle, da taj »povratak« jeziku nema u našoj
kulturi vrijednost iznenadnog prodora; to uopšte nije
iznenadno otkriće neke odavna skrivene evidentnosti; nije
to ni obilježje misli koja se vraća samoj sebi pokretom
kojim se oslobađa svakog sadržaja, niti literarnog narcisizma
koji se oslobađa svega što bi literatura trebalo da
iskaže, kako bi govorila samo o činjenici da je ona jedino
do temelja ogoljen jezik. U stvari, u pitanju je dosljedno
kršenje normi u zapadnoj kulturi početkom X IX vijeka
prema zadacima koje je sama postavila. Bilo bi pogrešno
gledati u tom opštem pokazatelju našeg iskustva koji možemo
nazvati »formalizmom«, znak slabljenja ili prorjeđivanja
misli nesposobne da ponovo dosegne punoću svojih
sadržaja; ne bi bilo manje pogrešno da taj predznak odmah
postavimo na horizont jedne nove misli i novog znanja.
To savremeno iskustvo našlo je svoju mogućnost u okviru
koherentno formulisanog cilja moderne epistemè; taj je cilj
svojom logikom i podstaknuo i konstituisao tu mogućnost
i učinio nemogućnim njen nestanak. Sve ono što se odigralo
u epohi Rikarda, Kivjea i Bopa, onaj oblik znanja koji je
konstituisan u ekonomiji, biologiji i filologiji, misao o konačnosti
koju je Kantova kritika pripisala filozofiji kao
njen zadatak — sve to još uvijek čini neposredni prostor
naše refleksije. Mi još mislimo na tom mjestu.
A ipak osjećanje dovršetka i kraja, podmukli utisak
koji prati našu misao, oživljava je ili je, možda, uspavljuje
lakoćom njenih obećanja, i koji nas uvjerava da se upravo
nešto novo rađa što mi samo djelimično naslućujemo kao
slabu svjetlost u dnu horizonta — to osjećanje i taj utisak
nisu, možda, ipak neosnovani. Može se reći da oni već postoje
i da nisu prestali da se formulišu još od početka X IX
vijeka; može se reći da su Helderlin, Hegel, Fojerbah i
Marks nosili u sebi tu izvjesnost da se u njima dovršava
misao a, možda, i jedna čitava kultura, i da se iz dubine
koja nije nesaglediva približava druga — u oprezu zore, u
svjetlosti podneva, u sukobima kojim se završava dan. Ali
bliska i opasna budućnost čije opasnosti prihvatamo i čijih
se obećanja plašimo, sigurno nije istog reda. To najavljivanje
je nametalo misli da za čovjeka uspostavi stabilan
boravak na zemlji, odakle su bogovi bili protjerani ili izbri­